srijeda, 09.09.2009.

Crtice

...
- Odosmo u kurac! Ova država je ustrojena da ide u propast. Izašao je u javnost podatak da samo 16% umirovljenika uživa zasluženu mirovinu ne računajući braniteljske mirovine. -
- I ja sam u mirovini! Prije par godina sam sjeo u kvartovskoj birtiji i ustanovio da su svi u mirovini.-
- Pa zar sam ja jedina budala ovdje!? -
- Otišao sam sa 7000? i sredio si mirovinu, nije mi se dalo ići naokolo s fasciklima jer nemam vremena za to od posla. Platio sam da se poštedim gnjavaže. Nisam uspio dobit vojnu nego civilnu, 1300kn neto. Jebi ga. -
-?-
- Svi koji rade za mene su umirovljenici, od 30-60 godina starosti.-
- Pička im materina i još me podkradaju.-
Čovjek ima biznis s automatima na kovanice.
...

...
- Vršili su pritisak da sređujemo dokumentaciju za dečke od 25-30 godina starosti koji su po "zaslugama" dobivali mirovine.-
- Danas su to uništeni mladi ljudi koji vise po kladionicam, opijaju se i stvaraju probleme svojim obiteljima, susjedstvu i još k tome dodatno opterećuju zdravstvo sa učestalim manipulativnim hospitalizacijama (izbjegavanje kaznene odgovornosti etc.).
- Oni tada nisu bili ozbiljno bolesni ljudi, ali sada jesu i ta se greška više ne može ispraviti.-
Prim. dr. Psihijatarije. Bolnica Vrapče.
...

...
- Dobio sam posao izrade storyboarda različitih scenarija za reklamu Ožujske pive.-
- Većinom su prijedlozi totalno kretenski, osim jednog koji je bio već snimljen i kao takav je mogao otići i sasvim dobro funkcionirati u nekom trash obliku.-
- Odabir je vršio Belgijanac koji se slijepo držao brand dogmi koje ovdje kod nas jednostavno ne funkcioniraju.-
- Naravno da je odabrao najstupidnije riješenje.-
- Dok sam radi taj posao naišao sam na jedan zanimljiv podatak.-
- Da li znaš gdje se potroši najveća količina Ožujske pive?-
- Zabave na otvorenom i birtije, predpostavljam.-
- Ne! Preko 70% pive se kod nas popije ispred dućana! -
- Fak! Pa kome su onda namjenjene te reklame? -
- Pitaj jebenog Belgijanca! -
Ilustrator koji često surađuje s marketinškim firmama.
...

...
- Plaće se kod nas kreću između 4500 i 5500 kn.-
- Imamo veliki promet unatoč padu ali se teško naplaćujemo i to nam predstavlja najveći problem.-
- Opremili smo kompletni novi kompleks bolnice Rebro s graviranim pločicama. -
- Prošlo je 300 dana od pružene usluge i još uvijek nismo riješili račun. -
- Mala smo firma i samo plaćanje PDV-a nas gadno pritisne, a ni sam bog ne zna kad će nam usluga biti plaćena i da li će uopće biti plaćena dok mi našim dobavljačima materijal moramo platiti. -
Obrazloženje na razgovoru za posao nakon kojeg sam prihvatio činjenicu da moram raditi više za manje novaca u nepovoljnijim uvjetima no što sam do sada radio.
...

...
- Imam frenda koji ima mjenjačnicu i veli da mu Hebrang dolazi mjenjati kune u eure. -
- Redovito?-
- Veli ne tako često, jednom ili dva put mjesečno. -
- Koji iznosi? -
- Ne puno, 20 do 30 tisuća eura.-
- Ujebote, pa di je ta mjenjačnica?-
- Sorry, to ti je povjerljiv podatak-
- Daj nemoj me jebat! -
- Reko mi čovjek da ne govorim to nikome ni za živu glavu. -
- Odi u kurac, baš bi ga rado odalamio sikirom po glavi za 20000 eura. Ma, odalmio bih ga i džabe pička mi materina, sigurno radiologiše u fušu! Jebo mu pas mater da mu jebo pas mater!-
...

...
- Čujem da sve pare umlaćuješ u kokain! Zašto se podvrgavaš "terapiji" koju si ne možeš priuštiti?-
- Sve mi je u kurcu, bez veze, ne vidim što bih drugo radio.-
- Pa dobro, kad napokon organiziraš Ukrajinke i ekipu i kad sve prođe i kad se suočiš sa dugovima. Što onda?-
- Nema Ukrajinki! Nazviždimo se i igramo playstation! -
- ? -
Momak koji nikako da skonča studij. Ima 28 godina. Živi s roditeljima. Prodaje B-net priključke.
...

...
- Odabrao sam tebe i još desetoro na razgovor od dvije stotine prijavljenih na natječaj.-
- Hmm!?-
- Ti i još jedan mi se činite adekvatnim ljudima za ovaj posao.-
- Drago mi je da ste me izabrali u uži izbor. -
- Moram vas dvojcu isprobati i procjeniti vaš IPO pa onda napraviti krajnji izbor.-
- IPO? Nisam se do sada susreo s tim terminom. O čemu se radi?-
- IPO je ispit prirođenih osobina koji se koristi kod selekciniranja lovačkih pasa. -
- Lovačkih pasa!? Zanimljivo.-

Gledao sam u čudu momka 27 godina starosti koji vodi posao najveće sitotiskare u regiji i koji je zajedno sa svojim ocem strastveni lovac. Ured mu je okićen lovačkim trofejima od kojih dominiraju dvije antilope veličine konja koje vire iz zida presječene u predjelu prednjih nogu s rogovima dugim cca 80-100cm.
Dva tjedna nakon toga sam poslao u kurac i njega i njegov IPO.
Rastanak je gotovo završio fizičkim obračunom.
...
...
- Moram podsjetiti vjernike da svakako izađu na izbore i daju svoj glas protiv crvene aždaje koja ponovno prijeti hrvatskom narodu koji je oduvijek bio demokršćanski i jasan u svojoj borbi protiv komunizma!-
- Neću imenovati niti jednoga kandidata ali neka vjernici glasuju po svojoj savijesti u skladu sa naukom naše crkve i u interesu naše domovine koja može opstati jedino kao kršćanska.-
Završne riječi s oltara Svete mise na blagdan Sveta tri kralja u crkvi Svetog križa Siget.
Nakon toga sam otišao kući, upalio televizor i gledao 15 sekundi iritantnog crvenila.
...
...
- Bolestan si?-
- Ma nisam samo često šmrcam u zadnje vrijeme.-
- Mršav si, ne izgledaš mi dobro. Da li se još uvijek bombardiraš s hevijem? -
- Nema više dobrog dopa, duvam i gutam hepove! Zar nisi čuo da Zagreb ima heroin najgore kvalitete u Europi? -
- Ne pratim tu scenu... -
Razgovor s poznanikom iz kvarta nakon slučajnog susreta u ljekarni.
...



Crtice "dijaloga" su namjerno napisane nejasno, nadam se da će i ovako isčupane iz konteksta funkcionirati.




- 00:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 29.07.2009.

Odvratnost postojanja

Život mi se gadi.
Izuzeva par ljubavnih zanesenosti i povremenih pijanih i drogirnih ekstaza moj život je pusto sranje.
Ništa u konačnici ne može opravdati moje postojanje jer se ono sastoji samo od gomile razočaranje i kontinuirnog grizodušja.
Patim i ta patnja je postala smisao mog postojanja a glad kao zadnja kazna koju očekujem je ono što će me dovesti do svršetka i konačnog kraja.
Ne očekujem milost, niti je tražim, samo želim da ta krajnja kazna bude što mučnija i neugodnija jer intezitet života koji sam živio zahtjeva isto tako sadržajno umiranje.
Netko je svojevremeno rekao da je najveličanstvenije samoubistov pred punom trpezom veličanstvenih slastica tome bih pridodao da su poslužemne na tijelu predivne žene, ali ja vapim ka smrću koji je tu unatoč svim tim slastima i odlučujme umrijeti štrakom glađu pred svom tom divotom, dok mi sline neutažive cure i da žeđam za smrću kao posljednjim smirenjem jer je umor postao nepodnošljiv.
Umrijet, usnut...
- 03:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2009.

Realnost

- Alo Štef, doma si!?-
- Jesam, što ima?-
- Imam vremena, dobio sam otkaz, pa bih svratio do tebe.-
- To bi valjalo zalit! Zašto otkaz?-
- Pretvorio sam se u višak!-
- Nikad to od tebe ne bih očekivao!-
Strpao sam privatne stvarčice u vrećicu, pospremio stol, rukovao se s kolegama i uz pošalice napustio dosadašnje radno mjesto, sjeo u automobil i uputio se k Štefu.
-Bok Štef!-
-Bok, ajd odvezi me po klinca, javio je da ga boli trbuh pa da ga skupimo iz škole.-
- Ajd!-
- Bok Frna, kako je?-
- Bok, di je Dan?-
- U školi.-
- Kako to da si došao?-
- Dobio sam otkaz pa imam vremena.-
- Iz čega si dobio otkaz?-
- Iz matematike, sine!- na to će Štef
...
- 13:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

Ispravak krivog navoda (Let 3): Slovenci su pizde a Hrvati pičke.

Tvrdnju u naslovu ću obrazložiti objašnjenjem pojmova pizda i pička.
Svi mi znamo da se imenice pizda i pička odnose na ženski spolni organ ali kad ih upotrebljavamo u kontekstu karakternih osobina onda ta dva pojma poprimaju sasvim druga značenja, naime pizda je osoba koja je pokvarena, oportuna i jadna u svojoj zlobi dok je pička kukavna isto tako jadna ali jadna zbog svoje kukavne prirode i nemoći da ovlada sa svojom sudbinom jer se pička da jebat' od svakog.
To da su Slovenci pizde je dobro poznato još od davnina jer su svoju pizdunsku prirodu pokazali i u vrijeme Seljačke bune ali to nije stvar oko koje bi smo mi danas trebali razbijati glavu već činjenica da su Hrvati pičke je ono što nas mora zabrinuti.
Hrvati danas dokazuju da su narod sa kojim je najlakše vladat od svih naroda na planeti zemlji jer Hrvati dopuštaju da ih tlače, pljačkaju i obmanjuju idioti koji su se sakupili u političkoj eliti ove jadne zemlje. Hrvatski nacionalni ponos se bazira na hvastanju o ljepoti područja na kojem ovaj ubogi narod živi a svoje vrijednosti crpi iz ksenofobije i antagonizma prema najbližim susjedima bilo da su to Srbi, Slovenci ili Bosanci. Tjeskoba koja tjera ovaj nezreli narod da uvijek optužuje nekog drugog za probleme u kojima živi u potpunosti je ubila svaki tračak dostojanstva s kojim bi ustao i rekao: "DA, KRIVI SMO! U KURCU SMO JER SMO PIČKE I SAD USTAJEMO DA SPALIMO SVO OVO SRANJE KOJE SMO ZASLUŽILI ZBOG SVOJE PIČKASTE PRIRODE!"
Stoga poručujem hrvatskom narodu: "CRKNITE U MUKU, JER BOLJE NISTE NI ZASLUŽILI, SAMO ZATO JER STE KUKAVNE PIČKE!"
- 05:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.01.2009.

U jeku novih slovensko hrvatskih odnosa...

Obzirom da trenutno uživamo vrhunac odnosa sa susjedima Slovencima.
Pošto su mi Slovenke uvijek bile draže zbog jednostavnosti upotrebe.
Eto, serviram jednu pričicu o jednoj Slovenki.



Mojca

- Mojca pleše s medvedom! -
Uzvikne jedna, a par šiparica s terase trkom krene za njom u disko.
Medved sam bio ja, kretenski obučen u skladu s pidžama partijem koji je bio aktualan.
Nosio sam maramu koja je sakrivala ožiljak herpes zostera na čelu koji me je držao prikovanog za postelju zadnjih par dana, i plesao sa Mojcom.
Bio sam pijan i razuzdan, lamatao sam svojim predugim udovima u pijanoj euforiji uvjeren da sam Fred Aster.
Mojci sam bio simpatičan.
Njezina ljepota me nadahnjivala i i ja sam dalje topotao po plesnom podiju lukavo joj se primičući i odmičući taman kad bi ona prihvaćala igru.
To je bila strategija.
I upalila je!
Izgubili smo se u mraku silbenjskih puteljaka mahnito se ljubeći.
Nije se dala.
Ostao sam nakon toga strven bolom u jajima i krenuo obeshrabren svojoj usnuloj ženi.
Sljedećih dana su i dalje boljela jaja, odbijala me mladenačkom drskošću, a ja, stari uporni konj, jednostavno nisam odustajao.
Na kraju sam je dobio na klupi uz more, taj je seks bio očajno loš ali sam uporno vjerovao da postoji nada i da sa svojim "nenadmašnim" ljubavničkim iskustvom mogu natjerati i kameni kip da zameša malo te prihvati igru.
Nastavio sam tu preljubničku "vezu" i nakon godišnjeg odmora.
Vodio sam beskrajne telefonske razgovore od kojih se danas ne mogu sjetiti niti jedne smislene rečenice.
Jurio sam vikendima u Ljubljanu i vraćao se rano izjutra nazad u Zagreb ostavljajući ženu u uvjerenju da sam uobičajeno zarondao s frendovima.
Seks se dešavao na nemogućim mjestima i uvijek je bio do zla boga loš, sve dok se nisam jednom prilikom dokopao prostrane postelje i cijele noći s njom. Vjerovao sam tada da će te okolnosti napokon ići u prilog izvedbi, ali avaj, i to se pokazalo potpunim promašajem jer se lijepo dijete, koje je bilo spremno jebati se na klupama pored šetača pasa, sramilo pokazati u svoj svojoj goloj ljepoti i ja sam na kraju obeshrabren odustao od daljnjeg napredovanja.
Neko me je vrijeme proganjao taj neuspjeh, ponajviše zbog taštine, jer sam se našao zbunjen tom nikad prije doživljenom situacijom te je ona vrlo polako padala u zaborav.
Poznavao sam njezinu majku koja je bila posebna žena, mnogi su je smatrali vješticom jer je oko sebe skupljala neobičnu svitu. Kako i sam na kraju spadam među takve, znali smo provoditi ugodno vrijeme u pijanim razgovorima.
Njezina kći, koju je osim vanserijske ljepote krasila i inteligencija, studirala je pomorsku školu i spremala se postati oficir na brodu.
Studirala je besprijekornom lakoćom i pokazala se kao najbolji student u klasi.
Tada se dogodio iznenadan preokret u njezinom životu.
Njezina majka mi je u nadahnutom trenutku iskrenosti ispričala:
- Mojca mi je došla jednog dana i rekla da ne zna što da radi jer ne može prestati misliti na dečka kojeg je viđala i upoznala u portoroškom disko klubu u koji je redovito zalazila.-
Momak je cigan koji je izbjeg'o sa Kosova, to što je on cigan nije najgora stvar na svijetu ali u ovom slučaju se radilo o nepismenoj, nakaradnoj figuri pačijeg hoda, koji je bio niži od nje i izgledao je zbilja očajno.
Ona se uskoro našla u čergi njegove obitelji i živjela u nekavoj šupi-garaži bez struje i vode perući im veš i spremajući za njima.
Oduvijek su je krasile osobine poput drskosti i kadkad arogante bezobraštine prema ljudima koji joj nisu bili po volji, i sam sam se našao među takvim nakon naše male avanture, tako da me je ta priča zatekla.
- Ona sada dolazi kod mene samo kad joj započinje menstruacija i vraća se nazad k njemu prije nego joj menstruacija prođe! - Požalila se njezina Mati.
- Jednom za kupovine sam je vidjela bez gornjeg dijela odjeće u kabini za presvlačenje. -
- Bila je izgrižena po cijelom tijelu i sva u masnicama! - Kroz suze je nastavila.
- Neznam što da radim. -
- Prijatelji mi kažu da samo izgovorim jednu jedinu riječ i problem će biti zauvijek riješen. -
- Bojim se. -
- On bi je mogao ubiti ako ga ona napusti. -
Podkrijepila je tu tvrdnju svjedočanstvom ljudi koji su imali prilike vidjeti kako je šamara pred svjedocima radi toga što se drznula porazgovarati sa starim poznanikom u njegovoj blizini.
Preneraženo sam je gledao kako jeca od muke.
- On je nju začarao! To je nekakva ciganska vradžbina posrijedi! Ja ne vidim zašto se ona njemu stalno i iznova vraća. -
- Fak, jebeni cigan je našao ključ za tu bravu! - Pomislih.




- 13:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 13.01.2009.

Fischer TOUR X-TREME

Kao i obično u ovo doba godine dajem mali osvrt na nova iskustva sa skijaškom opremom.
Ove godine sam imao prilike koristiti novi par Fischer TOUR X-TREME skija u kombinaciji sa Diamir Freeride Plus vezovima. Radi se turno opremi tako da je ta kombinacija predviđena za mekanije podloge, prvenstveno dubok snijeg sa kojim se nisam imao prilike susreti u onoj količini koja bi dozvoljavala osvrt na osobine ove skije u tim uvijetima ali ono malo mekše podloge mi je dalo do znanja da se radi o vrlo plovnoj i podatnoj skiji koja dozvoljava zabavu bez nekih većih napora pri spuštanju niz neuređene i nevine padine. U iglu športovom katalogu se ta skija opisuje kao: "Univerzalne turne skije za uporabu u najtežim uvjetima." Ne znam što bi trebalo značiti "u najtežim uvjetima" ali ono što je sigurno da se ta skija pri većim brzinama na tvrdoj podlozi ponaša nepouzdano jer zbog vibracija i torzije u potpunosti ostavlja skijaša na milost i nemilost sreći više nego skijaškom znanju i umijeću. Ako se nađete u škakljivoj situaciji mješovite vrste terena pri većoj brzini bi ste mogli i glavu izgubiti prije no uspijete sa tom skijom zagospodariti situacijom kad se nađete na ledu. Tako da je ta skija poprilično "pičkasta" ali se s njom možete s užitkom prepustiti uređenim mekšim stazama i izletima van staza jer će lakoća upravljanja i vodljivost koja je besprijekorna radi male težine i podatnosti sasvim zadovoljiti potrebe ozbiljnijeg skijaša koji želi imati upotrebljivu allround skiju kojoj se ne može u potpunosti vjerovati na zaleđenoj stazi ali na kraju krajeva to i nije namjena ove skije.
Sve u svemu sam poprilično zadovoljan odabirom ali za neko ozbiljnije jurcanje svakako bi valjalo nabaviti neki veleslalomski race model veće tvrdoće.

- 09:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2008.

Odgođeno samosmaknuće

Vjerovatno bi bio red da napišem pokoju obzirom da se po counteru može predpostaviti da ima ljudi koji s namjerom posjete ovaj blog.
U jednom momentu sam se obavezao da pišem angažirano s ciljem da čitaocima približim problematiku ljudi sa duševnim smetnjama pa sam u postovima komentirao aktualne primjere poput Britney Spears i gospođe Pukanić.
Objema protagonisticama sam predvidio gorku sudbinu koja se nije do danas obistinila.
Britney je ponovno na vrhu što i nije toliko zapanjujuće jer je ponovno ono što ona u stvari i jeste - pop princeza - značajno je to da ona i dalje lišena poslovne sposobnosti i u rukama je svoga staratelja (oca). Britney priprema svijetsku turneju, po svemu sudeći odgovorno se odnosi spram svoje bolesti ali treba imati u vidu da je u jednom od intervjua izjavila da je depresivna. Britney se vrlo brzo vratila u žrvanj jer se oko nje vrti velika lova a kako će izaći iz tog žrvnja najbolje će pokazati sljedećih par mjeseci.
Gospođa Pukanić je najvjerovatnije angažirana oko riješavanja poremećenih odnosa sa kćeri i njezin život vrlo vjerovatno visi o tankoj niti uspostave tog odnosa.
Da li su ovi primjeri ikome od konzumenata medija rasvijetlili ili približili problematiku?
Da li je moje "angažirano" pisanje posjetiocima ovog bloga približilo o kakvim se problemima tu radi?
Moj angažman je potaklo organiziranje tzv. "Ludi pride" male demonstracija osoba sa duševnim smetnjama koji su lišeni radne i poslovne sposobnosti, oni su pokušali sa žalosnom ironijom približiti svoje probleme upotrebivši sličan naziv demonstracije demonstraciji ljudi sa "problemom" spolne orijentacije koji volim zvati problemom "spolne dezorijetacije".
U medijima se danas spolno dezorijetirane osobe prepucavaju na inventima tko je kome maznuo dečka a duševno oboljele osobe imaju isključivo pravo pojavljivati se kao protagonisti crnih kronika uvijek i jedino u negativnom kontekstu.
Ovim postom je moj pohod na vjetrenjače gotov.
S prijezirom i gađenjem pljujem na svijet u kojem živim.

Amen.

- 20:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2008.

Aktualizirajmo reciklirano

U svijetlu novih okolnosti tj. pogibije gospodina Pukanića o kojem sam dosta pisao u kontekstu prisilne hospitalizacije gospođe Pukanić.
Ovdje donosim komentare par blogera na nemanjinom blogu koji govore o tom slučaju.
Komentiranje završava sa mojom sumnjom u moguću umješanost gospođe Pukanić u tadašnji pokušaj atentata nad gospodinom Pukanićem.
Vrlo je vjerovatno da je tada to bila prva pismena izrjeka te sumnje o kojoj danas otvoreno govori i sam predsjednik republike.

Dakle:

Mala digresija! Primjetio sam da se tvom blogu često nalaze Kuljiševi fotosi sa pripadajućim mislima te spodobe. Imao sam prilike pročitati članak u Globusu koji je gospodin Kuljiš napisao o gospodinu Pukaniću i njegovoj nesretnoj supruzi. Volio bih da ti kao neosporni humanista daš svoj doprinos i adekvatno procjeniš cijelu ovu odvratnu i nakaradnu pompu koja se proširila medijima o slučaju prisilne hospitalizacije gospođe Pukanić.
Bilježim se sa štovanjem.
Kaniballektor. (šlagerpevač 10.04.2008. 23:53)

Šlager, neću o tome pisati. Sam kažeš da se ta odvratna i nakaradna pompa proširila hrvatskim medijima, pa zašto prijatelju predlažeš da je umnažamo?
(NEMANJA 11.04.2008. 00:02)


Nije namjera umnažati nakaradnu pompu nego navesti ljude koji se bave novinarstvom da prije upotrebe jezika ili tipkovnice uključe mozak po mogućnosti onaj dio koji je odgovoran za empatiju. Zar smo zbilja potpuno nemoćni da na bilo koji način pokušamo objasniti tim ljudima koji su snimali tu nesretnu ženu u maničnom stanju da su time napravili nesagledive posljedice po njeno zdravlje? Zar smo zbilja nemoćni u tome da ukažemo kako čine zlo sa takvim brutalnim zadiranjem u nečiju privatnost?
Mislim da bi raspravu o ovoj nesretnoj temi ne bi trebali voditi na razini sumanutosti manične osobe nego na razini kritike novinarstva koje je diletantsko i bezskrupulozno u svojoj površnosti.
Bipolarni afektivni poremećaj za sobom nosi rizik suicida od 20%. Gospođa Pukanić će vjerovatno biti hospitalizirna najmanje 30 dana. Nakon potapanja lijekovima će vrlo vjerovatno pasti u depresivno stanje koje može kobno završiti nakon što se suoči sa posljedicama cirkusa koji je izazvan njezinom manijom.
Mora postojati način da se u ovakvim slučajevima spriječi nekompetentne osobe da sa svojom površnošću i glupošću uništavaju i ugrožavaju tuđe živote pod parolom borbe za ljudska prava. (šlagerpevač 11.04.2008. 00:59)


....bravo shlager !

P.S. ..ali se i sa Neshom slazem da Vaseljena nije mjesto na kojem bi se trebala razglabati ova nesretna obiteljska situacija. (cveba 11.04.2008. 06:17)

Slažem se s munjenim šlagerom, premda čisto sumnjam da bi takva rasprava mogla spriječiti mahnitost novinarskog žutila. Danas je jako teško biti novinar zato što novinari jedu kruh sa sedam kora namazan govnima. (inhibitor 11.04.2008. 08:44)

Vi sve ne biste da se o ovom razgovara, ali to svejedno komentirate.
Pa kad je tako, evo samo jedne opaske: O čemu mi tu zapravo pričamo? O hospitalizaciji bolesne žene i ciničnom osnosu medija spram njene bolesti, ili o činjenici da gospođa Pukanić jest narušenoga zdravlja, ali nije glupa! Hoću kazati, postoje ovdje najmanje dvije, sasvim disparatne teme: prva je bolest Mirjane Pukanić i odnos društva spram takvih osoba (pitanje javnosti bolesti, pitanje prava Mirjane Pukanić, etc.), dok je druga istina koju Mirjana Pukanić želi iznijti u javnost.
Nažalost, te su dvije teme, iako kažem sasvim disparatne, u ovom slučaju u očitoj vezi: s jedne se strane ta istina pokušava dezavuirati bolešću Mirjane Pukanić ili pak osujetiti njenom hospitalizacijom, a s druge se njeno stanje, u svjetlu znatiželje koja je nesumnjivo prevršila mjeru, bezočno eksploatira.
Treća tema, atentat na Ivu Pukanića, dodatno osložnjava stvar. Iako je očito da je nekog vraga tu bilo, pa je svaki sumnjičavi komentar unaprijed deplasiran, cijeli događaj izgleda kao bogomdan spin: kao što uvijek ponavljam, za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, i sada, dok se raspravlja o tome tko je i je li pucao na Ivu Pukanića, nitko se po običaju ne pita ni o tome zašto je brže-bolje upravo u ovo vrijeme Pukanić prodavao tvrtku, kome je ona to prodana, kako to da su i opet u igri Austrijanci (kakva ciganska zemlja! optužuju nas da smo korumpirani, a nema niti jednog jebenog skandala u ovoj zemlji a da financijski tragovi ne vode k Austriji!), što se pokušava zataškati, i, u krajnjoj liniji, nadmašuje li istina koju bi mogla ispričati Mirjana Pukanić privatne odnose nje i njenog supruga?
U jednu riječ: tko ovdje govori o bolesti Mirjane Pukanić? Ovdje se radi o samoj srži hrvatske politike, i odnosima koji odaju strikno kriminalan karakter: čim se sitaucija u bilo kojem mediju - Nova tv, Nacional, EPH...- dovede do pitanja vlasničkih odnosa, što je i sada slučaj, odmah zafijuću metci! Stravično! Odvratana zemlja, u svakom slučaju. (NEMANJA 11.04.2008. 13:25)

Nesho, ti jako dobro znas da se ovdje radi samo i iskljucivo o profesionalnoj etici ( ili etikama ), Hrvatska ima jako dobro zakonodavstvo koje regulira prisilnu hospitalizaciju kao takvu, kontribuirali su formuliranju zakona i Mirek Goreta i Vlado Jukic, a to su ljudi apsolutnog moralnog integriteta, Mirek dapace svjetskog !

Jedna je stvar prisilno odvesti polesnika na psihijatrijski pregled, a druga je stvar prisilno zadrzavanje na lijecenju ili observaciji, ponavljam, to su dvije sasvim razlicite situacije.

Novinarske etike sto se tice Kizzo ima pravo, premda mu je metafora notorno sirova, to da se nasa stampa kao pijavica nalijeva tudjom nesrecom je fakat.

A sto Pukanic prodaje ili ne prodaje i to sve pucanje oko njega je sasvim treci par rukava, to je posel za policiju, meni se taj covek gadi kao karakter, gade mi se njegove politicke manipulacije ali mi ga je zao kao supruga i oca. Svi mi imamo raznorazne razine zivota, u nekima smo snazni, u nekima ranjivi, u nekima desperatni....elem: nista ljudsko nije mi strano.

Eto tak, takva sam ti ja. (cveba 11.04.2008. 15:13)

Čuj, Cveba, ja jako dobro znam o čemu se tu radi, a posljednja stvar o kojoj se tu radi jest hospitalizacija Mirjane Pukanić: vjerujem ja tebi kao dottoresi da su Mirek i Vladek kotribuirali, kao i da su to ljudi apsolutnog moralnog integriteta. Ali, ovdje se ne radi o tome.
Ono o čemu se tu radi jest ono što u zaključku svoga teksta donosi Jutarnji list:
Premda je gđa Pukanić malo prije dolaska policije i hitne pomoći novinarima izjavila kako je nakon smrti svoje majke postala nasljednica značajnog udjela Nacionala i NCL grupe, jučer je Business.hr objavio da je Ivo Pukanić NCL prodao austrijskoj tvrtki Vienna Capital Partners (VCP), dosadašnjem vlasniku 25 posto NCL grupe. VCP je, prema navodima Business.hr-a, sada vlasnik 75 posto cijele NCL grupe.
Eto, Cveba, o tome se radi. Zato je gospođa Pukanić hospitalizirana. Zato gospođa ne smije pričati. Što je pak iza toga, zašto fijuću meci i koja je politika ugrožena njenim mogućim javnim istupom u tolikoj mjeri da se organiziraju cijele emisije kako bi se unaprijed osujetilo ono što bi Mirjana Pukanić mogla kazati, to je valjda svakome u ovoj zemlji postalo jasno. (NEMANJA 11.04.2008. 15:28)


OK darling, moja poenta je bila samo na nivou protokola, a zasto je gospodja hospitalizirana to zna samo njezin ordinarijus, ja svakako ne znam, i da znam ne bih o tome smjela ni pisnuti, zbog etike, jel' da ? Cijeli tisak je inicijalno trubio, a i Banac pride, samo o tome kako se i pod kojim okolnostima netko moze uputiti na psihijatrijsku ekspertizu. Zato sam varirala na tu temu.

Ne bih dalje o imenima, razumijem ja kaj hoces reci, jos da dodam, Vrapce nije arhipelag Gulag, a ovakvim napisima u stampi se ovih dana postigao samo jedan cilj : tko god ima bolesnika u kuci cije stanje se pogorsalo i , nedaj boze, moze uciniti nesto nazao sebi ili drugima ce tesko moci uvjeriti i Hitnu pomoc i Policiju da je situacija akutna. Svi se boje bilo kakve intervencije...vidis, to ti je oucome modernog novinarstva, mislis da stitis necija ljudska prava a onda su ta ista prava nekih ljudi ugrozena zbog bojazni sistema, steta, velika steta. (cveba 11.04.2008. 15:37)

Pametan zaključak, ali, to je taj moderan svijet: sila koja želeći dobro čini samo zlo! (NEMANJA 11.04.2008. 16:16)


Eto i mene!
Pošto nisam sputan liječničkom etikom mogu reći mišljenje o trenutnom zdrastvenom stanju gospođe Pukanić kao netko ko dijeli iskustvo bolesti. Iz snimaka se jasno vidi da je gospođa Pukanić u uznapredovalom stadiju manije jer su simptomi očiti. Što je potaklo proces je drugi par rukava, naime lako je moguće da je velika financijaska transakcija kod gospođe Pukanić izazvala stres pa time i afektivnu reakciju. Nisam želio potaknuti raspravu radi istraživanja problema kokoš-jaje već radi reakcije koju je opravdana prisilna hospitalizacija izazvala u javnosti.
Slažem se sa Cvebom da je sistem po kojem je riješena procedura prisilne hospitalizacije kod nas dobar. Imam iskustvo prisilnih hospitalizacija u Nizozemskoj i Hrvatskoj i mogu sa sigurnošću reći da Hrvatski model bolje funkcinira u praksi te da je zlonamjerna manipulacija gotovo nemoguća. Da pojasnim, ako liječnik opće prakse ili netko od bliže rodbine ili centar za socijalni rad procjeni da je nužna prisilna hospitalizacija, policija ima pravo sputati pacijenta ako liječnik iz tima hitne pomoći procjeni da je to potrebno. Kod prijema u psihijatrijsku ustanovu dežurni specijalista psihijatrije procjenjuje da li stanje pacijenta zahtjeva hospitalizaciju. Kod prijema na odjel psihijatrijske ustanove odjelni specijalista psihijatrije nudi mogućnost pacijentu opciju dobrovoljnog liječenja a ako je pacijent odbije, odjelni psihijatar šalje zahtjev županijskom sudu koji angažira neovisnog psihijatrijskog vještaka koji daje svoje stručno mišljenje o potrebi prisilnog liječenja. Naravno da tu postoji određeni domino efekt unutar psihijatrijske struke ali ne postoji mogućnost efikasnog manipuliranja izvan struke. Ovim želim pojasniti da sva ta halabuka koju su digli mediji, udruge i odbori za ljudska prava nemaju nikakve osnove i da su time pokazali da nisu kompetentni za poziv kojime se bave već su tu samo da rade pizdarije zbog vlastite promocije. Dvije godine života sam ostavio u psihijatrijskim ustanovama i nagledao sam se svakakvih sranja zbog kojih ti novinari i te udruge nisu niti obrvu podigle nego su se sada svi usrali da bi danas sutra možda njih netko mogao strpati u ludnicu jer su tako silno angažirani za pravu stvar. Šteta koja je nanesena sustavu zaštite osoba sa duševnim smetnjama je u ovom slučaju znatna i tu se isto tako u potpunosti slažem sa Cvebom. Što se tiče Nemanjinih opaski iz domene "GDJE SU PARE?" koju je putem specijalizira i doktorirao, svi smo mi svjesni da živimo u zemlji kojoj može pomoći samo revolucija kojoj bi na pijadestalu bila giljotina ali niti ti niti ja nećemo doživjeti taj dan.
A sad za kraj ću dati jednu fascinantnu zamisao iako sam u potpunosti na strani gospođe Pukanić sa kojom suosjećam. Predpostavimo da je sve što je gospodin Pukanić izjavio o "atentatu" istinito te da mu je "atentator" prišao sa riječima na usnama: "sad ću da te ubijem" i pucao mu u glavu koju je ovaj spretno izmako i da mu je povrh svega toga još i pištolj zaglavio, zar se iz toga ne bi moglo zaključiti da je ubojica u pokušaju kreten kojega je gospođa Pukanić angažirala dok je još bila u hipomaničnom stanju sugestivne inspiracije. Možda sva ta zbivanja i nisu toliko disparatna koliko ti vjeruješ da jesu dragi Nemanja. (šlagerpevač 11.04.2008. 18:14)


Shlager, Nesho, Kizzo, ajd' da stavimo tocku na I.

Ova zadnja Lektorova opaska je izvrsna i vanserijski lucidna da bi se komentirala, to su vrlo delikatne stvari, ajmo mi, je vous en prie, onak kak to delamo u preferansu : paasss.... the whole subject . (cveba 11.04.2008. 18:44)
- 23:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.10.2008.

Molitva na šanku

Ma kako uzdiglo se srce

Ma kako uzdiglo se srce
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone
O daj mu još jednom cvasti!

Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično skrcu
Nek ne umre, već nek razda!

Još nekoliko jasnih dana
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

Dobriša Cesarić


Oni koji su imali prilike pohoditi ovaj blog koji je kadkad odavao dojam određene težine, obzirom kakav život vodim, mogli su koješta o meni pomisliti ali u biti ja sam nenadmašni pateta ili ti romantik kakvim se volim zamišljati, (ponekad).
Da, zaljubio sam se i to u trenutku kad sam pomislio da nema više nikakve nade, pijan i očajan stajući za šankom Jabuke i buljeći u posljednji trostruki pelikovac te večeri.
Pojavila se ona.
Rekla je da pokušavala privući moju pažnju dok sam gledao u nep.
Kad sam napokon shvatio da pored mene stoji lijepa mlada dama upregnuo sam svu svoju koncentraciju da budem cool i pametan te započeh razgovor.
Od tada pa nadalje slijedećih tjedan-dva provodimo u beskrajnom poljubcu i nježnostima u kojima se besramno utapamo.
To veče sam osjetio silnu želju da zagrizem sočno žensko dupe i dragi Bog mi je podario neočekivanu ljubav, pa sad eto sanjam novu mladost u kojoj ću cijelog sebe lijepo da zgusnem.
Da, vjerujem da je sve dosada bio samo put ka ljubljenoj i vjerujem da sam sa svojih četrdeset godina života napokon dovoljno zreo za novi početak koji predpostavlja budućnost sa malim postotkom grešaka.
Eto napisao sam post o sebi, samo zato što sam popio, u protivnom vjerovatno ne bi'!
- 22:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2008.

Ti si mi u mislima

Ti si mi u mislima
u mislima
ti ti si mi
u grudima
još ploviš mi
po žilama

još lutaš mi
po mislima
čak i sada
kada nisam tvoj

još držiš me
u zubima
bez tebe
nisam više svoj

i kako sada
da se oprostim od tebe
i kako sada
da zaboravim na sve

ti dižeš me
do oblaka
i spuštaš me u grob

ti kralj si
mog sumraka
a ja zauvijek
tvoj sam rob

i kako sada
da se otkačim od tebe
i kako sada
da zaboravim na sve

ti ti si mi
u mislima
ti ti si mi
u grudima
još ploviš mi
u žilama
ja sam čovjek tvoj, ja sam čovjek tvoj.

Dino Dvornik (1964-2008)
...

Ovaj tekst prepisan sa omota istoimene ploče se ne podudara sa tekstovima koji lutaju po netu pa predpostavljam da je izvoran.
Ovaj tekst je jedan od rijetkih pjesama koje je Dino napisao osim što je "uglazbio" sve pjesme izašle na njegovim albumima. Zanimljiva je činjenica da Dino nije imao nikakva glazbena obrazovanja ali ga to nije spriječilo da svojim talentom pojede veliku većinu hrvatske estrade i iza sebe ostavi jedan zanimljiv, duhovit i kvalitetan opus.
Da se vratim na tekst koji je gore napisan i koji spada među najbolje rock&roll tekstove ikada napisane na ovim prostorim pa i šire. Mnogi se ne bi složili da ovo spada u rock&roll jer je Dino Dvornik tata mata funka ali ovo je rock&roll u svojoj biti jer romantično-sirovo govori o nezasitnoj i razarajućoj žudnji koja se može primjeniti i na ljubav ili na bilo koji drugi oblik žudnje, ali ovdje je Dino pisao o žudnji za heroinom.
Svatko tko je probao heroin vjerovatno će se složiti sa tom konstatacijom.
Dino Dvornik je svoj život završio rano zbog posljedica uzimanja heroina.
Da li ga radi toga treba osuđivati?
Bez sumnje je "heroinska mudrost" Dvorniku omogućila da uobliči svoje iskustvo i izrazi se kroz muziku koju je stvarao i ta njegova "žrtva" je dala nama "smrtnicima" da uživamo u tim iskustvima ispričanim kroz muziku od strane neospornog talenta.
Dino Dvornik za života nije činio zlo nego dobro te je stoga dobar čovjek a njegova kretivna postignuća su ga izdigla iznad mnogih koji nisu nikada bolovali od teške, neizlječive i razarajuće bolesti kakva je bolest ovisnosti o heroinu, stoga se slobodno može reći da je Dino Dvornik bio i veliki čovjek.
- 13:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

Oni su među nama, mi smo među njima ili možda...

Koji mehanizmi pokreću zlo u čovjeku?
Civilizirano društvo je napravilo cijeli niz zakonskih represivnih mjera kojim kažnjavaju zlo pa ga time djelom i spriječavaju, tu je naravno i religija koja rasvjetljuje razliku između dobra i zla te potiče dobro u čovjeku koje je bogougodno pa ga time štiti od krajnje represivne mjere vječne paklene muke i sl.
Vrlo vjerovatno ovim postom neću razjasniti početno pitanje ali ću barem pokušati sve nas postaviti u poziciju da malo visimo naglavce.
Uvoda radi reciklirati ću jednu istinitu pričicu.

...

Buđenje

Probudilo me lagano drmusanje ramena.
-Što je?-upitao sam ga
-Moram porazgovarati s tobom.- rekao je
-Jel' baš moraš?-
-Da. Nisam dobro.
-Ok. Sad ću doći u boravak-
Izašao je iz sobe.
Zlatni je sociopata, nasilan i nepredvidiv tip s kojim je bolje biti u dobrim odnosima jer inače nikad ne znaš kad će te zviznuti stolicom po glavi.
Ustao sam i pridružio mu se u boravku.
Sjedio je za stolom ispred već pripremljenih mućkalica neskafea s mlijekom.
Zapalili smo po cigaretu i neko vrijeme šutjeli.
-Reći ću ti nešto što nisam nikome do sada rekao.-
-Reci.-
Ponovno je nastao tajac ali ovaj put neugodan.
Razrok je pa sam fiksirao oko koje je bilo usmjereno meni.
-Sa sedamnaest godina sam provalio s prijateljem u jedan stan, mislili smo da je prazan ali se tamo našla ta baba...-
Ponovno je zastao.
-I?-
-Počela je vrištati.- Gledao me je netremice
-Što se dogodilo?-
-Frend je skočio na nju i oborio je na pod, dohvatio je nekakvu krpu i pokrio joj lice ali se ova i dalje d'rala.-
-Dobro. I?-
-Uzeo sam sataru i počeo je udarat' po glavi.-
-Ubio si je?-
-Da, pisalo je u novinama.-
-Nisu vas nikada našli?-
-Ne.-
Ostao sam zatečen, očekivao sam da će izaći sa nekakvom tjeskobnom pričom o tome kako ne može više biti u bolnici ili nešto slično.
Gledao sam ga i shvatio da se on uopće ne kaje zbog tog djela već je samo htio s nekim podjeliti to iskustvo i usput ušićariti drušvo jer mu se nije spavalo.
Zlatni je veteran HOS-a, iskazao se u borbi što i dolikuje ljudima njegova profila, ranjen je nožem sa prokletim balijom kako kaže.
Imao je veliku ranu duž unutrašnje strane bedra koja se protezala od iznad koljena pa sve do prepona, nekim čudom mu nije prerezao arteriju.
Ubio ga je zabivši mu nož u tjeme dok mu je ovaj kasapio nogu.
Kad je prestao ratovati, vratio se u civilni život, nizao je hospitalizacije i zatvorske kazne.
Najduža robija mu je bila radi ubojstva susjeda koji se požalio njegovoj majci zbog buke koju je ovaj stvarao tulumima.
Majka mu je nakon razgovora u liftu došla suznih očiju doma i on je nakon što je saznao za prigovor sišao kat ispod, provalio vrata stana i zaklao susjeda u njegovom stanu.
Odležao je 11 godina Lepoglave.
-Bolje da mi to nisi ispričao.-
-Morao sam.-
-Da li ti je sad lakše?-
-Ne znam.-
-E, pa vidiš. Meni je sad teže!-
Pogledao me je iskosa sa tim svojim razrokim okom, povukao dim i nasmješio se.
...

Gdje se nalazi granica koju čovjek prelazi i počinje činiti zlo?
Protagonist gornje pričice se nimalo ne kaje radi počinjenih ubojstava već i nakon počinjenih zločina smatra da su oni u tim okolnostima posve opravdani, njegovo razmišljanje se svodi na to: "da se nije drala ne bih je zatukao satarom i da nije susjed oneraspoložio moju majku sigurno ga ne bih zaklao."
Povući ću nevjerovatnu paralelu između slučaja Pukanić i austrijskog slučaja 24 godišnjeg zatočenja, zlostavljenja i silovanja kćeri.
Gospođa Pukanić je duševno bolesna osoba koja evidentno uzima kokain. Uzimanje kokaina ne isključuje njezinu duševnu bolest već njezina duševna bolest za sobom nosi visoki rizik simptomatske zlopotrebe psihoaktivnih sredstava. To su činjenice.
Sad na scenu dolazi kreiranje zločina.
Svi sudionici u ovoj obiteljskoj tragediji počevši od novinara, HHO-a, udruge B.a.b.e čine zlo u "najboljoj namjeri" pravdajući svoje postupke razotkrivanjem većeg zla.
Dakle, gospodin Pukanić je svoju ženu više godina zlostavljao, psihički maltretirao, kroz cijelo to vrijeme je bio u vezi sa ljubavnicom ili možda i više njih ali ga to nije sprječavalo da svoju ženu siluje i podvodi drugim muškarcima te da je navodi da uzima drogu. Sve navedene radnje gospodina Pukanića izazivaju razvoj duševne bolesti kod gospođe Pukanić a gospodin Pukanić iskorištava njezino stanje te je opetovano trpa u ludnicu ponajviše zahvaljujući svojim vezama i poznanstvima a sve to zbog nezasitne potrebe za obiteljskim novcem gospođe Pukanić.
Motivi su ovdje posve jasni, sve je to gospodin Pukanić izveo radi pohlepe a novac kao takav je najjači argument i s tim argumentom sve gore izneseno postaje istinito.
Austrijanac koji siluje svoju kći zatočenu u podrumu 24 godine gdje mu ova rađa dijecu koju on dijelom posvaja a dio ostavlja da se grbi u podrumu niska stropa je jedan posve novi fenomen jer nisu jasni motivi. Zašto bi netko radio takvu gadnu podlost bez da ima ikakvu materijalnu korist, dapače austijanac je od te svoje rabote imao jedino i isključivo materijalnu štetu ali, bože moj, svaka budala ima svoje veselje pa se iz toga može zaključiti da je čovjek imao poprilično skup i kompleksan hobi.
Zašto sam povukao paralelu između ta dva slučaja na ovako krajnje bezosjećajan način?
S jedne strane se nalazi jedan od austrijanaca sa zanimljivim podrumom a s druge strane se nalazi čovjek koji je sve to činio bez da je imao zanimljiv podrum već je "podrum" sazidao oko gospođe Pukanić koristeći nevjerovatne manipulacije koje su mediji razotkrili ili možda stvorili u ovom slučaju.
Znam da smo svi mi zasićeni slučajem Pukanić ali on otvara posve nove dimenzije ljudske okrutnosti i zloće jer je monstrum Pukanić stvoren samo na osnovu indicija i blebetanja jedne posve poremećene osobe i cijelog korpusa osvetoljubivih i plitkih ljudi koji djeluju u današnjim medijima.
Zar smo zbilja toliko gladni u konzumaciji gadosti da ih moramo stvarati i poticati na ovakav način?
Novinari koji sudjeluju u stvaranju zločinačkih priča su zločinci u onolikoj mjeri koliko njihova priča odmiče od stvarnosti a prelazi u njihovu domenu zločinačkog uma.
Koje su razlike između zločinca i normalnog društvenoprihvatljivog čovjeka?
Austrijanac je u potpunosti srušio barijeru između tih kategorija jer je dokazao da čovjek koji ima nagone ka činjenju monstruoznih radnji može sasvim prihvatljivo živjeti u zajednici ako nađe načina da svoj nagon zadovoljava u nekom podrumu i tako poštedi sve one potencijalne žrtve izvan tog podruma strave.
Svi mi imamo svoje podrume sazidane negdje u nutrini našeg bića i svi smo mi potencijalni zločinci ali nitko nema pravo radi naslade zidati tuđe podrume i trpati ih sa spravama za mučenje s ciljem zadovoljavanja voajerizma koji se tako bestidno eksploatira u današnjim medijima.
Danas su najgledanije emisije one u kojima strpaju nekolicinu ljudi u izolaciju koja bi se mogla poistovjetiti s podrumom, nad njima se vrše raznorazni pritisci a najveća zadovoljenja publika, koja ih kažnjava nominacijama, doživljava kad se netko među njima fizički obračunava, kleveće, ogovora. Ultimatvna zabava se dogodi ako netko od njih zadovolji seksualne potrebe sa nekim u izolaciji koji van izolacije ima partnera.
Zar se iz toga ne bi dalo zaključiti da bi većina ljudi rado imal svoj podrum (svoj mali raj ili pakao) gdje bi uživali igrajući se boga ili sotone u potpunoj slobodi?
Danas je raširena pojava trgovine s ljudima koji većinom završe u "podrumima" gdje se čine okrutnosti poput ovih koje je činio austrijanac svom vlastitom djetetu s tim da su te okrutnosti dio usluge koje se plaćaju novcem.
To je svijet u kojem živimo, kojega stvaramo, u kojemu rađamo djecu i u kojem umiremo.
Svi smo mi dio tog svijeta i taj svijet je stvoren na našu sliku i priliku.
Zlo je u nama i mi ga kontinuirano potičemo zgražajući se nad njim ne čineći ništa, i ko što rekoh u naslovu: "oni su među nama, mi smo među njima ili možda smo, mi oni".
- 10:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 12.04.2008.

Svi van iz ludnice!!!!

Bravo!!!!
Dogodio se presedan u slučaju Pukanić koji nije viđen u novijoj povijesti hrvatske psihijatrije koju sam imao prilike pratiti s ove i one strane brave psihijatrijskih ustanova lijepe naše. HHO na čelu sa Ivanom Bancem i frontom eminentnog hrvatskog novinarstva uspjeli su izbaviti bolesnu osobu iz bolnice.
Svi vi koji ste mogli vidjeti snimku "časnog" otpusta iz psihijatrijske bolnice Vrapče mogli ste svjedočiti kako prof. dr. Vlado Jukić objašnjava jatu novinara obraćajući im se kao da se obraća djeci iz vrtića koja ne znaju što čine sa svojim kamerama i prisustvom u krugu bolnice koje je on ravnatelj dok tata Ivo Banac staje u njihovu obranu i suprostavlja se "zločestom" psihijatru.
Eto, trube jerohinske su srušile posljednji bedem kojii je štitio društvo od psihijatrijskih ustanova ili možda... !?
Nesvakidašnji apsurd gdje Ivo Banac voda gospođu Pukanić poput "cirkuskog medvjeda" po riječima gospodina Pukanića je nesagledio tragičan po psihijatriju u ovoj zemlji koja ionako grca u problemima neadekvatnih uvjeta rada u zemlji gdje broj pacijenata gotovo eksponencionalno raste.
Ovim je srušen bedem kojim psihijatrijske ustanove čuvaju svoje pacijente od društva koje se u ovom slučaju pokazalo nesposobnim da prihvate činjenicu da bolesna osoba treba bolničku skrb i da su psihijatrijske ustanove medicinske ustanove u kojima rade ljudi čiji je posao da pomažu osobama sa duševnim smetnjama.
Ivo Banac je uz potporu novinara isčupao "nevinu" osobu iz ralja psihijatrije koja je htjela smjestiti gospođu Pukanić u društvo luđaka i represivnog bolničkog sustava. Nadam se da na ovome slučaju njegovo djelovanje neće statii te da će i dalje nastaviti u svojoj viteškoj nakani te malo pomalo osloboditi sve luđake iz ludnica ili barem samo one koji tvrde da im tamo nije mjesto jer su potpuno zdravi.
- 15:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.04.2008.

Svi u ludnicu!!!!!

Večeras sam gledao prilog emisije 10 od 8 urednice Mirjane Hrge na Novoj TV, obzirom da mi je tema bliska, naime radi se o prisilnoj hospitalizacije gospođe Pukanić, naša sam za shodno da napišem par riječi.
Koliko se dalo razaznat iz priloga radi se o osobi koja iza sebe ima povijest duševne bolesti i koliko sam upućen ona je i prije imala prisilnih hospitalizacija ali nikada do sada nije imala ovakvu "podršku" medija pa time i Hrvatskog Helsinškog odbora koji voli populizam i medije.
Ono što je osobito gadljivo u cijelom ovom slučaju jest površno i banalno senzacionalističko novinarstvo koje je ponudila Mirjana Hrga u svojoj emisiji koju je zaključila sa "otkrićem" kako je dovoljno da vas netko proglasi ludim i da vas onda strpa u ludnicu. Naravno da je očigledno da je gospođa Pukanić duševno bolesna što je urednica istaknula te joj je stoga vjerovatno mjesto u duševnoj bolnici po mjestu stanovanja tj. Vinogradskoj a ne u Vrapču koje je evidentno ludnica (ili možda nije).
Cijeli prilog koji je obilovao nekakvim izvadcima zakona o pravima pacijenata te koje su ovlasti policije u takvim slučajevima i sl. nije postavio niti jedno suvislo pitanje niti je ponudio ikakva suvisao odgovor i sve to bez da je adekvatno informirao o čemu se tu zapravo radi.
Tragedija cijele ove situacije je u tome što se ta prisilna hospitalizacija provodila pred televizijskim kamerama i mikrofonima uz blicanje fleševa fotoaparata.
Lešinarsko trančiranje ove nesretne obiteljske drame pod tobožnjom brigom za ljudska prva je odvratno, dok se pokušava u pozadini stvoriti još senzacionalnija priča o tome kako se Pukanić želi riješiti svoje žene i dokopati njezine imovine tako da je proglasi neuračunljivom.
Gospodin Pukanić je javna osoba koji je svojim radom zaslužio i simpatije i antipatije ali ničim nije zaslužio da ovako mučnu situaciju itko eksploatira s ciljem da ga se diskreditira.
Gospođa Pukanić ničim nije zaslužila da podaci o njezinoj očito neugodnoj bolesti postanu predmet javne rasprave i da je bilo tko snima u stanju akutne faze bolesti.
O tome kakav je čovjek gospodin Pukanić mogu posvjedočiti iz vlastitog iskustva jer sam ga imao prilike susresti nakon bijega sa jedne od mojih prisilnih hospitalizacija.
Pojavio sam se u redakciji Nacionala u kasno večernjim satima obučen samo u bolničku pidžamu sa nataknutim plastičnim šlapama na bose noge.
Gospodin Pukanić je strpljivo saslušao što sam mu imao reći o okolnostima i mjestu sa kojega sam pobjegao iako je moja priča bila ispunjena raznoraznim sumanutostima. Usprkos nelagodi i strahu pokazao je krajnju obazrivost te mi je naposljetku dao novac za taksi. Moj dojam o njemu je stvoren tada i unatoč tome što ima svojih mana kao i svaki živi čovjek, vjerujem da posjeduje toplinu i određenu ljudsku dimenziju koje su mnogi lišeni.
Gospođa Pukanić vrlo vjerovatno boluje od nekog oblika psihoze, da li se radi o schizofreniji ili nekom drugom obliku endogene psihoze manje je bitno, ono što je bitno je da medijska eksploatacija ne donosi nikakvo dobro njezinom zdravlju. Opiranje hospitalizaciji i nizanje paranoidnih konstrukcija o tome kako je netko želi strpati u ludnicu zbog ovoga ili onoga najvjerovatnije nema nikakve osnove ali sa angažmanom cijelog čopora novinarskih kretena njezina uobrazilja postaje stvarnija. Svi koji vjeruju u gluposti koje novinari pišu i govore u medijima mogu slobodno potražiti svoje mjesto u "ludnici".
Sa gospođom Pukanić dijelim tu nesreću da sam i sam sniman prilikom jedne prisilne hospitalizacije.
Obzirom da nisam javna osoba niti sam u braku sa javnom osobom ta snimka iako je bila prikazana u nekoliko navrata na HTV-u nije izazvala ovoliku pozornost ali mi je unatoč tome prouzročila cijeli niz neugodnosti i znatno pogoršanje zdrastvenog stanja. Podigao sam tužbu protiv HTV-a i hitne pomoći koja je odobrila snimanje.
Tužbu sam podiga s ciljem da se kazne odgovorne osobe iz medija koje koriste ovakav "materijal" da bi podigle gledanost ali je sud odlučio većim novčanim iznosom kazniti hitnu pomoć. Sudski proces traje već više od šest godina i pitanje je kada će biti završen.
Novinarska "elita" koja se toliko grozničavo bori za slobodu medije nije dorasla slobodi jer pravo na takav vid slobode mogu imati samo zreli i moralno odgovorni ljudi koji su sposobni procjeniti razliku između dobra i zla.
Novinarstvo u Hrvatskoj je diletantsko i kao takvo je slika društva koje je jalno, zavidno, zlurado a najgore što se civilzacijskim normama uvjetovana organizacija za poštivanje ljudskih prava (HHO) koristi za jeftini senzacionalizam.
Nikome nikada nije palo na pamet da napravi senzaciju od obespravljenih dugogodišnjih pacijenata duševnih bolnica koji borave u neljudskim uvjetima samo zato jer nemaju materijalnih sredstava niti ikoga kome bi se mogli obratiti.
Erozija društva u kojem živimo se očituje na svim razinama i na kraju mi se čini da bi svak trebao zagrabiti u tu posudu žuči, svratiti u najbližu ludnicu te upoznati ljudske sudbine koje kroje bolesti i nevolja.
Možda tada "ludnica" ne bi bila mjesto opasnih ludih ljudi niti bi boravak tamo bio rezerviran za prezrene, odbačene a u ovom smiješno banalnom prilogu i za urotom smještene.


- 22:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.04.2008.

Doš'o Buš o'š'o Buš

Nakon što su mu objasnili da dolazi u zemlju hrabrih ljudi koji su vrlo ponosni na ljepotu svoje domovine, Bush mlađi sletio je na aerodromsku pistu glavnoga grada pored koje je sagrađena autobusnokolodvorska zgrada.
Prešao je preko jednog od reprezentativnih mostova ove metropole koja je ujedno glavni grad države koja je nosioc stabilnosti cijele regije.
Sutradan je održao dojmljiv govor ispred razlupane fasade crkve koja je sasvim slučajno nalik na seosku ali samo zato jer nije imao prilike vidjeti njezin fascinantni krov nakon što je izašao iz Banskih dvora koji su ga veličinom i arhitekturom podsjetili na njegovu konjušnicu.
Svjetski lider koji je svojom politikom promjenio budućnost cijele planete pohodio je ovu našu vukojebinu prepunu ljudi koji misle da smo mi neki čimbenik i da zaslužujemo posebni tretman i uvažavanje.
Bush je odlučio na kraju svog drugog i posljednjeg mandata pohoditi ovu lijepu zemlju da joj saopći da će ući u vojno-reketni savez koji garantira sigurnost pod najpovoljnijim uvjetima.
Time je naša aktualna politička elita izvojevala nemjerljivu dobrobit za svoj napaćeni narod.

A ja kažem, a?
A gde je Amerika?
- 13:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2008.

Kupijo sam si biciklo!

Eto, ja stari konj, sam si kupijo biciklo Cannondale F5, pljuno sam svojih cca pet somića i zajašijo na novu biciklističku tekovinu. Prvi dojam kad sam sjeo na njega mi je bio odprilike: "koji mi je kurac ovo trebalo", jer mi se rama učinila premalom, sviko sam na drugačiju geometriju naime. Čini se da će duža sic štanga riješiti problem mojih podužih nogu tako da će L veličina, ma što god to značilo, biti taman za mene.
Kad sam bio mlađahan momak nisam se skidao sa bicikla. Tada nisam imao para da si priuštim neki ozbiljniji bicikl, a sad kad imam godina kad mi skucati neke pare za pošteni bicikl i nije neki problem, sad više nemam tijelo da mogu rabiti ozbiljan bicikl pa sam našao kompromis u ovom modelu koji spada u neku nižu srednju ponudu Cannondalea koji je odlučio svoje fascinantne rame ponuditi malo široj populaciji smrtnika. Mogu reći da sam zadovoljan jer je bicikl izuzetno lagan, suspenzija se čini upotrebljivom poput ostalih potrošnih dijelova koji su nešto slabije kvalitete od one koje daje konkurencija u toj cijeni, s druge strane to daje mogućnost da se danas-sutra kod izmjene može ući u neku bolju nadogradnju jer sam okvir se čini takvim da može bez srama nositi i nešto bolje.
Pošto sam ufatio dvadeset kila viška odlučio sam ispedalirati kalorije u nadi da mi neće zaštekati koljeno, ko onomad kada sam se našao u financijskoj gabuli pa kreno radit' za bajkexpress, jer bi time ova moja ljuta investicija bila čisti promašaj.

Eto toliko od mene, možda uskoro plasiram nekakvu pričicu za vas dragi moji čitaoci.
Radi se o jednoj mladoj lijepoj Slovenki koju sam nekoć ljubio a kojoj je životna priča je poprimila čudnovat tok.
- 21:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.02.2008.

Nagradno pitanje!

Kosovo što je to?

a) Kosovo je srce Srbije
b) Kosovo je kurac Albanije
c) Kosovo je primjer kako se može politikom progresivnog nataliteta okupirati određeno područje i na taj način se "izboriti" za apsolutnu prevlast i nakon toga proglasiti neovisnost od matične države pod patronatom SAD-a kojima je baš dobro došao trojanski konjić da ga poklone Europi za vaskrs.

Kosovo - druga albanska država koja je na dobrom putu da vremenom bude priznata od većine zemalja ove vesele planete, ako uzmemo u obzir ekonomsku snagu i nevjerovatan doprinos albanskog naroda sveukupnoj dobrobiti čovječanstva više je nego očito da imaju pravo da budu duplo državotvoran narod za razliku od Palestinaca, Škota, Velšana, Iraca, Katalonaca, Baska, Kurda...
Pošto je nenadmašna strategija pobijedila u ratu za neovisnost po principu "bolje kurac u pici nego ruka na strojnici" Albanci su dokazali cijelom svijetu da se jedino može pobijediti ako se "vodi ljubav a ne rat".
Sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi da će se s ljubavlju uskoro izboriti za autonomiju, pa potom i za treću albansku državu na teritoriju Republike Makedonije.
Kad dođe do te ljubavne situacije vjerovatno će Kinezi biti ti koji će tada kao vodeća svjetska sila ustvrditi da većinsko stanovništvo ima puno pravo uživati neovisnost na području gdje su u većini.

Kosovo je odlučno u stremljenjima da krene u oživljavanje posustale ekonomije te će svoju prozvodnju heroina kao najjače izvozne grane dodatno poticati da se može suprostaviti ogromnoj konkurenciji koja dolazi iz Afganistana ali pošto je znano da na području Makedonije raste najkvalitetniji mak, Kosovo će unaprijediti odnose sa svojim sunarodnjacima u susjednoj državi te će na taj način kvalitetom nadmašiti nedostižan Afganistanski kvantitet. Obzirom na relativnu blizinu naši će sretni konzumenti bez sumnje uživati u blagodatima prodajnih mjesta širom lijepe naše, tako da će se pri proglašenju treće albanske države vjerovatno uz kruh i bakljave dijeliti i šut horsa vrhunske kvalitete.
Oprostite ako sam pregrub u svojim procjenama ali zar zbilja mislite da će "demokracija" i raja koja se koti po direktivi vladati u toj "državi" a ne najorganiziraniji dio albanskog naroda koji ima filijale u svim europskim državama i gomila kapital već desetljećima prodajom heroina. He, he, he....

- 21:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 06.02.2008.

Britney Spears

Slava i bipolarni afektivni poremećaj (BAP).

U relativno kratkom vremenu su nas mediji izbombardirali informacijama o burnom periodu života "pop princeze" koji je završio sa njezinom prisilnom hospitalizacijom, oduzimanjem poslovne sposobnosti i dodjeljivanjem skrbništva njezinom ocu.
Situacija u kojoj se Britney Spears našla bila je toliko složena da je američki zdrastveni sustav, koji je vrlo dobro organiziran kad su u pitanju osobe dobrog imovinskog stanja, u potpunosti podbacio.
Ono što je zadivljujuće u cijeloj toj priči da je Britney Spears preživjela obzirom da se našla u okolnostima koje su posljedica akutne faze bolesti koja je opasna po život i običnog čovjeka kojega ne ganjaju stotine fotografa i koji ne raspolaže slavom i bogatstvom koje mu otvara sva vrata od kojih je 99% krivih.
Britney Spears bez sumnje ima zavidan izvođački talenat i uspjeh koji je ostvarila je posljedica njezinih kvaliteta, osobno nisam ljubitelj njezine muzike niti smatram da ima visoku intelektualnu razinu ali joj moram odati priznanje da je preživjela pritisak koji bi malo ljudi preživjelo i to može zahvaliti ili nevjerovatnoj sreći ili nevjerovatnoj snazi.
Pokušati ću vam dati pogled iz moje perspektive, perspektive čovjeka koji boluje od bipolarnog afektivnog poremećaja i koji ima iza sebe iskustva prisilnih hospitalizacija.
Teško je opisati rizike sa kojima se suočava osoba koja manična i sumanuta tutnji slobodno po svijetu.
U glavi žubori bujica ideja, svo bivstvo se pretvori u gomilu emocionalnih potreba a tijelo žeđa za zadovoljenjem nagona. Pacijent u tom stanju poseže za svim mogućim sredstvima da zadovolji svoje potrebe i potpuno je nekritičan prema svojim postupcima tako da će posezati za psihoaktivnihm sredstvima (droga, alkohol, zloupotreba lijekova...) i potpuno se neprimjereno odnositi prema seksu.
Povišena sveukupna aktivnost i izostanak potrebe za snom ubrzavaju tempo do mahnitosti a potpuni pad tolerancije vodi u sukobe sa okolinom. Stres koji izaziva to stanje vodi u psihotičnu dekompenzaciju koja se očituje u sumanutostima najčešće paranoičnih obilježja.
Kronologija Britneyjeve tragedije je počela sa razvodom nakon kojeg je (vjerovatno u hipomaničnom stanju) počela zloupotrebljavati psihoaktivna sredstva.
Zloupotreba psihoaktivnih sredstava nije neuobičajena u hipomaničnom stanju jer primjerice sedacijski učinak alkohola godi daleko više maničnom bolesniku nego zdravoj osobi, dok pretjerivanje u alkoholu dovodi do estatične euforije koja ruši voljne mehanizme i tabue tako da osoba koja se nađe u takvom stanju a okružena je ljudima koji je tovare raznoraznim pizdarijama na dobrom je putu da se temeljito sjebe.
Zloupotreba psihoaktivnih sredstava je imalo za posljedicu oduzimanje skrbništva nad djecom po sudskoj odluci nakon pozitivnog nalaza na drogu.
Britney već u tom periodu, iako vrlo motivirana za skrbništvo, ne uspijeva doći na vrijeme zakazanog saslušanja jer je bolest već toliko uznapredovala da ona nije bila sposobna se vremenski organizirati zbog izostanka samokontrole.
Tu je vjerovatno prisutan bijeg ideja zbog kojeg se ne može usredotočiti ponajviše zbog toga što je kontinuirano pod presingom koji nameće njezina okolina.
U takvome stanju je iluzorno očekivati da se manična osoba povuče u osamu i smiri jer osim povišene aktivnosti prisutna je potreba za komunikacijom i muvingom.
Mediji se sve više zahuhtavaju i ona se nalazi u žiži povećala javnosti.
Nakon prve prisilne hospitalizacije tabloidi razapinju Britney i u javnosti o njoj stvaraju sliku drogirane kurve koja zapušta i zlostavlja vlastitu djecu.
Britney u toj situaciji je već dobrano van pameti ali uspijeva glumiti da je normalna kad vidi da je to od presudne važnosti da sačuva slobodu.
Sistem puštanja iz institucije je u Americi poprilično liberalan jer psihijatar nema toliki suport sustava kao kod nas primjerice, ako u Hrvatskoj nakon prisilne hospitalizacije poželite izaći iz ludare a s time se ne složi dodijeljeni vam psihijatar, automatski dobivate mjesec dana u rešetkama ludare jer će sudac redovito potvrditi zahtjev psihijatra na osnovu mišljenja "neovisnog" sudskog vještaka. U Nizozemskoj su me u nekoliko navrata prisilno hospitalizirali, tamo sam iskusio liberalni sustav po kojemu sam redovito izlazio van nakon što bi odglumio da sam normalan tih 15-20 minuta koliko bi trajalo ispitivanje pred sucem, gdje bi bio zastupan od strane odvjetnika po službenoj dužnosti a sa druge strane bi bio samo psihijatar koji je smatrao da moje stanje nije idealno i sve to bez podrške kolege vještaka.
Moram napomenuti da sam tada bio ozbiljno bolestan jer sam nakon jednog takvog puštanja umalo završio pod vlakom uvjeren da ću se materijalizirati negdje drugdje ako me opizdi vlak sa dvjesto na sat.
Da se vratimo na Pop princezu koja u sličnom stanju juri naokolo proganjana agresivnim paparazzima i okružena ljudima koji od nje jedino i isključivo očekuju izvući materijalnu korist, jer princeza troši i daruje novac ko sumanuta obzirom da je potpuna neodgovornost pri raspolaganju sa novcem simptom bolesti.
Vrhunac cirkusa i kulminacija se dešava kad sjedne "ničim izazvana" u automobil sa paparazzom afganistanskog podrijetla koji ju je pratio posljednjih mjeseci.
Veza je nastala u već poodmakloj fazi manije i ona preuzima njegov britanski akcent a u svojoj sumanosti optužuje majku, koja joj želi pomoći, da je bacila oko na njenog afganistanca.
Tu se može vidjeti da radi krajnje iritabilnosti i potpunog izostanka tolerancije upada u sukobe sa svima koji se suprostavljaju njezinoj maniji čime povređuju njezin u potpunosti od obrambenih mehanizama ogoljen i nezaštićen ego.
Paparazzi ludilo doseže vrhunac tako da jedan od lovaca (lešinara) daje otkaz i javno progovara o mogućoj pogibelji koja vreba u tom lovu na maničnu princezu.
Britney posljednja tri dana pred hospitalizaciju ne spava nego juri naokolo u svom novom nabrijanom mercedesu dok je prati 20-30 automobila paparazza.
U ovom slučaju koji govori do koje mjere je opasna kombinacija slave i BAP-a i koja je u ovom slučaju dobro završila za razliku od slučaja Kurta Cobaina kojeg je BAP došao glave.
Bipolarni afektivni poremećaj ne dopušta pacijentu u maničnoj fazi uvid u vlastito stanje i on će se pod svaku cijenu odupirati liječenju. Prošao sam kroz cijelo to sranje bježanja iz ustanova i odbijanja liječenja tako da nije nimalo čudno što je Britney sve svoje sposobnosti upregnula da izbjegne hospitalizaciju, tim više što se sada evidentno po prvi put suočila sa manijom.
Najveća tragedija ove priče je u tome da se nije našao nitko ko bi zaštitio bolesnu osobu od beskrupuloznog iskorištavanja zbog materijalne koristi i nemilosrdnog proganjanja s ciljem hranjenja masa koje čitaju tabloide.
Priča sa Britney Spears još nije gotova jer postoji realna mogućnost da će nakon potapanja lijekovima i prolaska manične faze pasti u depresiju koja bi mogla završiti suicidom.
Vrlo vjerovatno će ova priča osvanuti u produkciji visokobudžetnog filma u kojoj će Britney imati ulogu žrtve a zločesti paparazzi će biti prezreni zajedno sa svima koji su se našli pored Britney u vrijeme njezine krize.
Kako bilo da bilo opet će se para zavrtiti a njome i ovaj divni svijet u kojem živimo.
- 21:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 29.01.2008.

Evo, za svoju desnu ruku stavljam lijevu u vatru.

Licemjerje

Licemjerje svakako spada u jednu od najomraženijih osobina ljudi.
Kad čovjek "mjeri" lice pred zadatom situacijom, odnosna kad je prijetvoran zadatoj situaciji tada spada u kategoriju licemjera.
Ne spadam u one koji mogu kategorički tvrditi da nisu licemjeri jer ja to jesam, licemjer sam i poput svakog licemjera, prijetvoran sam iz razloga što želim zaštiti sebe ili zato što ne želim povrijediti nekoga koga volim i za koga marim, doduše nikada nisam bio licemjer s namjerom da nekoga sa svojim licemjerjem povrijedim ili oštetim, te se stoga tješim da ne spadam među zle licemjere.
Danas na pragu završetka četvrtog desetljeća života, mogu zaključiti da me je najviše koštalo licemjerje koje sam činio iz altruizma i licemjerje koje sam imao u rukavu ali ga nisam iskoristio zbog mladenačkog idealizma i vjerovanja u svoju plemenitost i ispravnost.
Sva pravila međuljudskog odnošenja su kontrolirana licemjerja i uvjerljivost tog licemjerstva često pokazuje razinu poštovanja i smatraju se dijelom dobrog odgoja i civiliziranosti.
Da, licemjer sam, i to licemjer najčešće na svoju štetu i štetu onih koji su mi dragi, moje licemjerje ploči stazu dobrih namjera koja vodi ravno u pakao mene i sve one koje za sobom povučem.
Da, dragi moji, tutnjim kroz život vukući gomilo maski koje za mnome zveče poput konzervi okačenih za svadbeni auto.
Kad sam bio mlađahan momak jedan mi je gospodin u pijanstvu rekao da svatko oko četrdesete godine života postane kurva, nisam se tada složio sa time a sad se slažem jer kad ponestane snage i šarma i kad je čovjek već dovoljno zidova glavom izudarao, shvati da se svijet ne može mijenjati i da je najbolje sebe sačuvati maskiranjem.
Sad se iskreno nadam da ću uskoro naučiti najveću vještinu od svih i postati licemjer u svoju korist.

Pozdrav svima koji čitaju ovaj blog i laskaju si da nisu licemjeri a posebno pozdravljam one koji uspjevaju biti licemjeri u svoju korist.

- 17:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2008.

Prigodna pjesmica


SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


Eto, za sve vas koji se kadkad u životu suočite sa trpljenjem duše jedan lijepi recept našeg dobrog i meni dragog pjesnika Dobriše Cesarića.


- 18:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.12.2007.

Elan skije

Skijao sam ovih dana na Krvavcu i imao prilike naletiti na demo centar Elana i isprobati par skija iz njihovog asortimana. Oduvijek sam skijao na elanovim skijama ali sam se zadnji put gadno razočarao sa GSX skijom na kojoj mi se počupao tzv. sinhroflaxplate na obe skije jer je bio ušarafljen u skiju bez pripreme.
Tu skiju nakon ozbiljnijeg servisa još uvijek koristim i mogu reći da sam zadovoljan njome, skija je izuzetno brza, obzirom da je tvrdoće 12 i dužine 198cm nije ju lako voziti ali ako je dobro stisnete na tvrdoj stazi neće vas razočarati.
Da se vratim na isprobane elanove ovosezonske skije.
Magfire 10, ono što mogu reći o skiji koja je kao namjenjena za sve terene a imao sam je prilike isprobati na stazi koja je dijelom tvrda a dijelom ima nanosa snijega (hupsera) radi se o skiji koja je brljava koja ne drži na ledu, koja vibrira na nepravilan način i koja je mekana da bude vodljiva na mekoj podlozi ali se ni tu nije pokazala kao skija koja može zadovoljiti imalo zahtjevnijeg skijaša.
GS Race, je skija koja se pokazala nakon Magfire 10 kao puno boljom u svim segmentima pa čak i onima za koje je Magfire 10 namjenjena, iako GS Race nije idealna skija pogotovo jer samo vozio malo prekratku, 170cm a visok sam 183cm, mogu je preporučiti skijašima koji su iza sebe ostavili osnove i spremni su se suočiti sa svim vrstama terena.
SLX Race, skija namjenjena slalomskom stilu vožnje, kratki oštri zavoji po tvrdoj podlozi i koja će se pokazati vrlo dobra na hupserima jer je podatna i kratka tako da je njome lako manevrirati, ono što joj zamjeram jest što je dosadna poput svake izrazite carv skije, malog radijusa, koji vas tjera da radite jednolične zavoje a ne dopušta vam niti da prismrdite dubokom snijegu a ako je stisnete u dva zavoja uzastopce tako će vam lijepo uvrnuti koljena da nakon dvije sezone skakutanja i preseravanja sa tom skijom možete slobodno potražiti vezu na odjelu bolnice koja se bavi operativnim zahvatima tipa križni ligamenti i sl.
GSX Race, je skija koja po mom ukusu i koja se ne da usporediti niti sa jednom od navedenih, tvrda skija koja izvrsno drži na ledu i koja na svojih 178cm ima radijus od 18.3m koji omogućava duge i brze kose vožnje i ugodne brze zavoje bez napora a ako se imalo barata klasičnim prestupnim tehnikama njome je moguće raditi i kratke slalom zavoje. Na mješanom terenu kod kojeg se izmjenjuju nanosi snijega i tvrda podloga omogućuje izvrsno zaobilaženje nanosa jer ako je stisnete ponaša se na ledu kao klizaljka a opet ako želite možete s njome probiti nanos snijega ili amortizirati i kliziti po njemu. Sve u svemu radi se o skiji koja neće ostaviti niti jednog iskusnog skijaša ravnodušnim.
Na kraju sam se jedva odvojio od spomenute skije i ukopčao u svoje stare, duge i teške GSX mrcine za koje sam mislio da su skije koje se mogu mjeriti sa svakom carv skijom, ali eto, nove tehnologije su natjerali mene starog skeptika da promjeni mišljenje.


- 16:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2007.

Samoubojstvo

Nedavno se na Rabu dogodio nevjerovatan slučaj dvostrukog samoubistva četrnaestogodišnjih djevočica.
Iako su najavile da se spremaju skočiti sa zvonika nitko im nije vjerovao niti je itko njima blizak primjetio da spadaju u "profil" koji bi odgovarao predpostavci "normalnih" ljudi o tome tko su to samoubojice.
Tjedan dana nakon toga se u Varaždinu objesio dvanaestogodišnjak bez ikakve najave.
Reciklirati ću post koji sam napisao na tu temu i dodatno ga proširiti.

Dakle:
srijeda, 10.05.2006.

Najteža kazna s kojom se današnji čovjek može suočiti jest smrtna kazna.
Smrtna kazna je etički dvojbena tako da nije prisutna u svim kaznenim sustavima na planeti Zemlji ali je samoubistvo kao kazna koju pojedinac sam sebi dodjeljuje prisutna uzduž i poprijeko zemaljske kugle.
Danas smo svjedoci razlicitih načina i motiva samoubojstava, imamo primjerice borbenospektakularna samoubojstva tipa Palestinac+bomba, onda imamo protestnonadahnuta samoubojstva tipa kanister benzina+upaljač, zanimljivo je kako ovakvi tipovi samoubojstava danas plijene manje pažnje od primjerice Benetonove kampanje sa fotografijama portreta na smrt osuđenih Amerikanaca koji su izvršili svirepe zločine.
Jan Palah se samozapalio u Pragu protestirajući protiv ruske okupacije, njegovo ime je postalo međunarodno poznato i zaslužio je spomenik tim činom.
Danas nije moguće tako "jeftino" zaraditi spomenik, jer je došlo do inflacije, naime cijeli svijet bi bio posut spomenicima samozapaljenih ljudi koji se pale iz protesta zbog BOG zna kojih razloga.
Nedavno smo imali prilike gledati na naslovicama novina kako se branitelj, otac šestero djece, zapalio zbog 12000kn.
Par dana nakon toga se u dnevniku pojavio branitelj koji je prijetio da će se ubiti ali je onako živ plijenio više pozornosti od spaljenog jer je mogao, pošto je živ, reći pokoju rečenicu u mikrofon svih ovisnih i neovisnih tv kuća.
Takvih samoubojstava i pokušaja samoubojstava biti će sve više i više.
Zašto neki ljudi žrtvuju svoj život zbog 12000kn a neki heroji nisu sposobni odsjediti u zatvoru i žrtvovati se na oltaru presvete domovine?
Pogled na sam čin samoubojstva se razlikuje ovisno o kulturi i tradiciji podneblja od kuda dolazi samoubica.
U Japanu se čin samoubojstva tradicionalno smatra pitanjem časti dok se u podneblju zahvaćenom kršćanstvom smatra krajnjim prokletstvom i akter tog čina je osuđen na vječne paklene muke.
Hajdmo pokušati zaviriti u glavu običnog samoubice, onoga koji se isključivo ubija radi sebe i svojih potreba.
Mnogi će ljudi reći da je samoubojstvo kukavički čin, ne vjerujem da su se oni ikada susreli sa životnom situacijom koja bi ih nagnala da se suoče sa ozbiljnim razmišljanjem o samoubistvu pa time i suočenjem sa smrću.
Dragi moji, nije se lako ubiti kad čovjek ubija sebe a ne svoje tijelo kao marionetu u igrokazu zbog nekih "viših" ciljeva.
Nije li sam Isus Krist u biti samoubojica, jer se žrtvujući svjesno uputio u mučku smrt a njegova najveća muka je bila u tome što do kraja nije bio siguran hoće li ili neće uskrsnuti?
Odgovor na pitanje dali je pogriješio ili nije, samo BOG zna, na ostalima je da vjeruju ili ne.
Nego da se mi vratimo u kožu običnog samoubice koji je siguran da neće uskrsnuti i trenutka kad mora učiniti zadnji pokret, izmaknuti stolac a ima omču oko vrata ili skočiti s vrha katedrale a sa sigurnošću zna da nakon toga nema povratka i da mu još k tome, obzirom kakve je sreće bio za života, vjerovatno ne gine pakao.
Objašnjenje je vrlo jednostavno, obični samoubojica se ubija onda kad shvati da ga vrijeđa svaka misao koja mu vrluda po mozgu i kada sa "sigurnošću" zaključi da ne postoji kraj njegovoj subjektivnoj patnji, on ili ona sebe osuđuje na smrt jer jednostavno ne moze više živjeti.
Obično samoubojstvo nije čin izbora samoubojice, poput namjenskog samoubojstva koje se izvodi zbog "viših" ciljeva.
Obično samoubojstvo se izvodi u trenutku kad čovjeku ostane bez "slobodne volje" odnosno izbora, koja je dar Božiji ili prokletstvo, kak se uzme.

Eto to je post koji sam napisao na temu samoubojstva prošle godine. Tada nije bio aktualan niti jedan slučaj sličan ovim navedenima pa duhovito ironičan odmak nije u skladu sa tragedijama o kojim želim reći par riječi.

Bolujem od bolesti koja je smrtonosna u dvadesetak posto slučajeva, naime, ljudi sa bipolarnim poremećajem se rado ubijaju jer im nije lako živjeti, onih preživjelih 80% se pokušava ubiti barem jedanput u nekih 50% do 60% slučajeva.
Tako i ja imam to iskustvo i iza sebe imam pokušaj suicida i nekolicinu teških depresivnih epizoda koje su imale vrlo izražene suicidalne pulzije, stoga imam informacije o toj temi iz "prve ruke".

Ova situacija gdje si vrlo mlade osobe oduzimaju život pod potpuno nerazjašnjenim okolnostima jest vrlo zabrinjavajuća jer su djeca te dobi sklona kopiranju a ako njihov vapaj u kojem pokušavaju okolini poručiti da su očajni ne nailazi na razumjevanje mogao bi dovesti do epidemije ovakvih pojava jer djeca nisu u potpunosti svjesna da je smrt uistinu kraj i da reakcija koju će činom samoubojstva proizvesti njima osobno neće donijeti nikakvu korist.
Što se zbiva u glavama djece koja čine samoubojstva?
Imao sam prilike poznavati jednog tinejdžera koji je počinio samoubojstvo, isto tako nitko nije znao zašto je to učinio ali su mnogi bili svjedoci njegovoj najavi samoubojstva. Za predpostaviti je da se kod njega razvila izvjesna depresivna smetnja koja je ga je gurnula u izrazito kratkom vremenu u tjeskobnu situaciju iz koje se pokušao izvući na krajnje radikalan način.
Što je "natjeralo" ove djevojčice da učine ovako nešto?
Meni se čini da se tu radi o nekakvom simbiotičkom krugu uzajamne ljubavi i krajnje empatije koja je kod tih djevojčica rezultirala zajedničkom "romantičnom akcijom".
One nisu nesretne skočile sa tog zvonika one su skočile ushićene zajedničkom "romantičnom patnjom" koju je vjerovatno iskusila jedna od njih dvije a koju su zajedno u nekom samo njima znanom igrokazu povećavale i odlučile prekinuti letom iznad rodnog grada.
Ovo objašnjenje vjerovatno i nije točno ali je meni jedino prihvatljivo jer imam sina 10 godina starog i kad pomislim da bi se on mogao objesiti kroz dvije godine poput onog malog iz Varaždina jedino mi može predpostavka romantične zablude dopustiti da shvatim takav čin, sve drugo mi je neprihvatljivo jer ako smo stvorili društvo u kojem se tinejdžeri vješaju i skaču sa zvonika u znak protesta protiv života i perspektive koje im društvo pruža ili zbog toga što su toliko otuđeni i nesretni a da nitko iz njihove okoline to ne primjećuje onda bi se zbilja svi skupa trebali uhvatiti za ručice i hop, skočiti sa nekog VEEELIKOG ZVONIKA.



- 00:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

Problem ovisnosti

Ovisnost o psihoaktivnim sredstvima je bolest, kod nas je najprisutnija ovisnost o alkoholu.
Najteže oblike ovisnosti za sobom nose ovisnosti o opijatima, primarno heroinu, koje osim psihičke ovisnosti za sobom nose i fizičku ovisnost koja u nedostatku supstance može biti kobna za život ovisnika i njegovo zdravlje.
Zanimljiv je fenomen kod ovisnika da se oni međusobno preziru ovisno o supstanci o kojoj ovise.
Alkoholičari preziru heroinske ovisnike i obrnuto iako boluju od iste bolesti.


Alkoholizam

Alkohol je u hrvatskom društvu općeprihvatljivo psihoaktivno sredstvo tako da je ispijanje alkoholnih pića dobrodošla običajna navada društvenih zbivanja uključujući i misu primjerice, iako bi bilo nezamislivo da se dim canabisa prozove npr. duhom svetim pa da svećenik nakon što popije gutljaj krvi isusove povuče i dim džointa hašiša i nakon toga nahrani raju sa hostijama halucogenih gljiva.
Koliko god taj prizor bio nadrealan on je u svojoj biti moguć jer sva ta sredstva spadaju u istu skupinu.
Alkohol za sobom nosi devastaciju obitelji, ugrožava ljudske živote u prometu i često je poticajno sredstvo okrutnih ubojstava, unatoč tome se alkohol u društvu smatra manjim zlom od primjerice pušenja marihuane koja iako štetna, za sobom ne nosi toliko teške posljedice poput alkohola.
Psihijatrijska struka koja je zadužena za liječenje bolesti ovisnosti je svjesna tih činjenica ali ona nikada neće, što je i opravdano, zagovarati da se legalizira manje zlo samo iz razloga što je legalizirano veće zlo.
Liječenja alkoholičara je vrlo teško, jer je alkoholizam kronična recidivirajuća bolest i jedino je potpuna apstinencija lijek protiv alkoholizma ali obzirom da je alkoholičar svakodnevno i kontinuirano podvrgnut kušnji, taj je lijek tegoban i mogao bi se usporediti sa Tantalovim mukama.
U sklopu ove teme ću servirati već objavljenu pričicu o dipsomanskom tipu alkoholičara (onaj koji nakon povremene apstinencije od alkohola, apstinenciju prekida naglo pijući ogromne količine alkohola koje ga najčešće vode u incidentne situacije)

SUDAC

Sudac je bio sudac kao što mu i sam nadimak u ovoj priči kazuje.
Radio je u općinskom sudu i znao je svoji odlukama trpati ljude u zatvore na kazne i do deset godina.
Sudac je pompozan, teatralan lik, sklon mačo pozama ali vrlo šarmantan u svojoj biti i poprilično muževan tip.
Potječe iz ugledne zagrebačke obitelji i cijeli mu je život u skladu s tim prolazio, dok nije upoznao njegovo veličanstvo alkohol.
Alkohol je upoznao na frontu.
Cijelo to vrzino kolo ludila rata, podgrijano alkoholnom euforijom iz temelja je mijenjala njegovu ličnost.
Dolazio bi pijan, naoružan nožem na sud u prljavoj uniformi, smrdljiv i onda bi pozvao kolegu sudca srpske nacionalnosti na piće i rekao mu sljedeće:
“Prvo se trebamo riješiti vas, onda cigana, pa onda židova i onda još... čekaj ne mogu da se sjetim, a da, šiptara, tada će napokon sve biti kako treba biti jer dok se ne oterasimo proklete gamadi...”
“Dali ti to govoriš ozbiljno?!” na to će cijenjeni kolega
“Najozbiljnije!” odgovara Sudac.
Rat je jenjavao i Sudac se vratio na svoju dužnost ali žeđ nije prestajala.
Gospodin sudac je postao alkoholičar.
Biti alkoholičar i nije najgora stvar na svijetu ako alkohol od vas ne čini monstruma ali gospodin sudac nije bio te sreće on nije bio alkoholičar tipa društveno prihvatljivih koji piju prekomjerno ali tek nakon dugog niza godina počinju imati probleme, u međuvremenu su vrhunski kirurzi, političari, glumci...
A ne, Sudac bi svaki put kad popije napravio sranje i taj slijed događaje je promjenio do temelja cijeli njegov život, naime, počeo se bezuspješno liječiti, izgubio je posao, raspala mu se obitelj i gospodin Sudac je postao kralj svih odjela za liječenje od alkoholizma i drugih ovisnosti.
Nanizao je preko dvadeset hospitalizacija u desetak godina i počeo se u ludnici osjećati bolje nego kod kuće.
Njegova teatralna pojava je van institucije bila groteskna ali unutar institucije je bila briljantna i neodoljiva, njegov intelekt je bio nadnaravan i on je postao superheroj neuspjelog liječenja.
Dan danas se rado sjetim njega i njegovih crtica iz života koj su najčešće kulminirale u momentima kad bi ušao u recidiv, nakon višemjesečne apstinencije od alkohola.
Priča Sudac:
“I tako ti ja izađem sa jedno mladom kolegicom, dobrom odvjetnicom, van.
Zgodna ženska, zrela, zna što hoće.
Nazvala je i pozvala me da se nađemo u nekakvom eminentnom koktel baru.
Ona naruči koktel a ja sokić, pa onda, ona ope’ naruči koktel ja ope’ sokić, i tako redaju se ti koktelčići i sokići...
Ja ustrajem i ostajem na liniji, ona se počneo uvijati oko mene poput zmije, ja i dalje ostajem na liniji, ona ostaje fascinirana kako stameno prkosim njezinim zavodničkim bravurozama.
Na kraju smo se razišli u dobrom raspoloženju, ona je bila vidljivo narajcana, a ja, ja sam ostao stijena!”
Nakon par dana je nazvala na telefon i pitala:
“Voliš li tenis?”
“Igrati?”
“Ma ne, imam karte za teniski turnir!”
“Ok.”
Došao sam pola sat prije početka meča, sjeo u birtiju i naručio dupli štok.
Popio sam tri prije nego što se pojavila.
Otišli smo u dvoranu.
Za vrijeme meča sam sedam puta izlazio i svaki put popio dupli štok i malo pivo.
Na kraju sam zaspao pored nje naslonivši glavu na njezino rame, dok se slina iz mojih ustiju slijevala po njezinoj ruci, ona je stojički odgledala cijelu partiju tenisa.
I zamisli ti to, više nikada nakon toga me nije nazvala!”
Završi priču drug Sudac, razvuče facu u široki osmjeh i grohotom se nasmije!

Ova priča i ima nastavak koji se sastoji u tome da je nakon što se razišao sa dotičnom damom sjeo u automobil i krenuo u Sisak, zaželio se društva naime, putem je sletio s ceste, isprevrtao se i ispao van iz auta kroz šajbu bez da je imao težih tjelesnih ozljeda.
Gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi da se primjerice napušio ko rastafarijanac ili da se čak puko s horsom ne bi do te mjere sebi i drugima ugrozio život.

E sad, postavlja se pitanje u kojoj mjeri i kojim sredstvima suzbiti upotrebu psihoaktivnih sredstava, s jedne strane gledajuć, imamo vrlo opasno sredstvo alkohol, koje je društveno prihvatljivo i masu drugih sredstava koje su drušveno neprihvatljive.
Akohol osim što je društveno prihvatljiv i u slobodnoj je prodaji, on je pri tome dostupan i maloljetncima mimo labava zakona i još se k tome slobodno reklamira u masovnim medijima, s druge strane supstanca canabisa je kriminalizairana u toj mjeri da uživaoc može zaglaviti u zatvoru u istoj mjeri, obzirom na posjedovu količinu, poput posjednika teže droge heroine, kokaina ili neke od "teških" sintetičkih droga.
Hrvatska je zemlja čuda, pandemija upotrebe psihoaktivnih sredstava je dio političkih pamfleta i dio političke retorike koja se najviše upotrebljava u predizbornim kampanjama ali niti jedna vlada do sada nije donijela niti jedan svrsishodan program koji bi bio usmjeren ka tome da se problem suzbije.
Po mišljenju autora ovih redaka, kriminalizacija uživaoca lakih droga poput canabisa je kontraproduktivna, pogotovo ako se uzme u obzir da je opasnija supstanca, alkohol, lako dostupna i reklamirana se putem medija, s druge strane ako netko ko se bavi prodajom derivata kanabisa čija je prodaja manje unosna a isto kažnjiva poput prodaje heroina ili kokaina on će vrlo lako ući u istodobnu prodaju "lakših" i "težih" supstanci pa će time vertikalna evolucija uživaoca psihoaktivnih sredstava biti daleko lakša.
Ako nisam bio dovoljno jasan dati ću primjer iz prakse koji je primjenjen u Nizozemskoj gdje se pokazalo da se legaliziranjem upotrebe canabisa u velikoj mjeri smanjio problem upotrebe ostalih ilegalnih supstanci, primarno heroina, samo zato jer se razdvojilo tržište uživaoca "lakih" i "teških" droga.
Odvratnost političkih kampanja koje upotrebljavaju pojmove legalizacija nasuprot dekriminializacija ne želim komentirati iz obzira prema inteligenciji čitaoca ovih redaka.
Bitno pitanje koje se postavlje u cijeloj ovoj priči je:
Kako spriječiti prekomjernu upotrebu psihoaktivnih suptanci koja izazivaju ovisnost?

Pisac ovih redaka ima iskustvo u upotrebi gotovo svih psihoaktivnih sredstava počevši od snifanja ljepila pa sve do intravenoznog uzimanja heroina.
Nisam nikada razvio ovisnost niti o jednoj od tih supstanci osim o alkoholu koji je u mnogočemu diktirao mojim ukupnim razvojem jer sam alkohol počeo učestalo koristiti od 12 godine života.
Poput svih supstanci tako i alkohol ima djelovanje i nuspojave.
Djelovanje alkohola mi je život kadkad činio zanimljivijim, bogatijim i uzbudljivijim ali bi sva ta iskustva mijenjao u zamjenu za posljedice nuspojava te nesretne supstance koja me je učinila manje obrazovanom i manje uspješnom osobom u svim segmentima života.

Dodatno oporezivanje, djelimična prohibicija točenja alkoholnih pića u jutarnjim satima, zabrana reklamiranja, krajnje ozbiljna i disciplinirana provedba zakona o zabrani prodaje alkoholnih pića maloljetnim osobama su mjere koje su daleko nužnije od mjere nula promila za volanom.
Što se tiče uporabe derivata canabisa dekriminalizacije u potpunosti opravdana tako da bi posjedovanje malih količina morala biti sankcionirana isključivo prekršajno a trgovina krivično proporcionalno ilegalnoj prodaji alkoholnih pića jer mi se čini da je zagorac koji prodaje tudum bez dozvole za prodaju jednako odgovoran.

Što se tiče opijata koji izazivaju ovisnost koja nosi za sobom katastrofalne posljedice po ovisnika i njegovu obitelj:
Trgovce koji nisu ovisni o supstanci treba krivično goniti i kazne moraju biti krajnje oštre dok se s druge strane mora imati obzira i prihvatiti kao olakotnu okolnost ako ovisnik trguje sa supstancom zbog potrebe da do supstance lakše dođe.
Uživaoce stimulatvnih droga poput kokaina, amfetamina i metamfetamina svakako treba krivično goniti jer ta sredstva izazivaju isključivo psihičku ovisnost a često i agresivno ponašanje, tako da bi represija bila logična mjera koja bi barem kod nekih suzbila žudnju za supstancom.
Ovoj zemlji nedostaje nacionalni program suzbijanja upotrebe psihoaktivnih sredstava i žalosno je što program dr Sakoman nije naišao na razumjevanje i potporu. Struka se našla pred zidom koji je izgradila cijela plejada komunsko-azilskih sistema "liječenja" koja ne donose rezultata osim u iznimnim slučajevima tako da sredstva namjenjena prevenciji i suzbijanju upotrebe opijata primjerice heroina odlaze u ruke nekompetentnih osoba koje su često preko crkve u sprezi sa ljudima na političkim pozicijama koji odlučuju o tim sredstvima.

Ipak ću se na kraju osvrnuti na trenutne izbore i sulude plakate HDZ-a u kojima se insinuira o tome kako se SDP zalaže za legalizaciju droge.
Kretenizam te poruke je krajnje bezobrazan pogotovo ako se u medijima pojavljuje dr. Andrija Hebrang kao zagovornik te teze. Imao sam prilike čuti njegovo objašnjenje na temu prisutnosti psihostimulativnih sredstava uključujući kokain u Hrvatskom saboru. Tom prilikom je rekao da zna da postoje određeni ljudi u Hrvatskom saboru koji zbog prenatrpanog rasporeda zloupotrebljavaju psihostimulativna sredstva sa ciljem održanja koncentracije.
Lijekovi koji sadrže u sebi sastojke poput amfetamina nisu nepoznanica ali njihova zloupotreba je identična onoj zloupotrebi "na cesti".
Po tome bi se dalo zaključiti da je drogiranje težim supstancama u Hrvatskom saboru opravdano jer je motivirano "višim" ciljevima dok bi za džoint marihuane "na cesti", koji je namjenjen da izazove malo razonodnog smijeha, konzumenta moga uputiti iza rešetaka.

Eto toliko o toj temi, niste se iskazali komentarima ali opet s druge strane drago mi je da netko uopće čita ove moje mudrolije.

bok

- 19:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

Esencija ljubavi

Za predjelo sam pojeo buket ušećerenih ružinih latica
i jednu savršenu sočnu trešnju.
Krepku prepeličju slatko kiselu juhu
zamjenila je teletina pirjana u umaku od oraha i meda.
A za desert, za desert
sam halapljivo progutao
već prožvakane ostatke miješanog krvavog mesa.



- 19:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2007.

Kako je moguće?

Ovu pričicu koja slijedi sam u više navrata plasirao na blogu iskoristiti ću je još jedanput da bih ilustrirao još jedan problem hrvatske psihijatrije.


GUZO

Ime mu je bilo Ivica, a zvali su ga Guzo.
Za bivše juge je bio prvak u dizanju utega, nakon toga je završio na drugom odjelu Jankomirske bolnice “SVETI IVAN”.
Proveo je skoro 20 godina na tom odjelu i naposljetku tamo i umro, predpostavljam da je prevalio tek četrdesetu.
Guzo je bio krupan tip dječijeg lica, koji se nije prao i vječito je pušio, prsti su mu bili potpuno crni od cigareta.
Govorio je kroz nos, najčešće su mu riječi bile:
– Daaaj mi jeeednu cigaretuuu! –
Sjedio bi ispred ordinacije šefa odjela i bacao čikove pred vrata.
Šef odjela je stalno pizdio zbog toga.
Guzo je mene zvao “prljavi hari”, a ja bih njega zvao “prljavi guzo”, onda bi on na to meni odgovarao:
– Neemoj me taako zvaatiii –
Dr. psihijatrije mi je govorila:
– Ako se nećete pridržavati terapije, postati ćete imun na lijekove poput Guze! –
Pritom je imala osmjeh brižne majke na licu.
Iako je Guzo bio “imun” na lijekove ipak su u njega lopatama trpali iste.
Guzina majka se pobrinula da ne izajde živ iz “SVETOG IVANA” navodno je plaćala njegovo liječenje.
Šef drugog odjela je isto tako umro.
Ne znam koji je od njih umro prije ali vjerovatno nisu više mogli živjeti jedan bez drugoga.

Pitanja koja se postavljaju nakon ove u potpuno istinite priče jesu slijedeća:
Kako je moguće da netko provede 20 godina na akutnom psihijatrijskom odjelu?
Zar akutno stanje ne podrazumjeva nešto što se javlja naglo i prolazno je?
Ako je on bio kronični bolesnik što je uopće radio 20 godina na akutnom odjelu?
Ako se pokazalo da mu se stanje ne poboljšava na tom odjelu zašto on nije premješten negdje drugdje i zašto na njemu nisu primjenjene neke druge metode liječenja?
Zašto su njemu uopće davani lijekovi ako je struka došla do zaključka da je on stekao potpuni imunitet na lijekove?

Čovjek koji je bio vrhunski sportaš naglo je završio u bolnici i nakon 20 godina liječenja u toj bolnici je umro.
On nije bio u komi nego je gutao lijekove, jeo, spavao i pušio u toj bolnici 20 godina.
On nije počinio nikakav zločin da bi zbog njega proveo dobar dio svog života iza rešetaka.

Neka mi netko odgovori kako je to moguće?

- 17:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2007.

Dijagnostika i liječenje u hrvatskoj psihijatriji

Dijagnosticirati duševnu bolest je teško iz više razloga.
Prvo, mnogo istih ili sličnih simptoma se javlja kod više različitih bolesti.
Drugo, ne postoje nikakve laboratorijske pretrage niti specijalistički pregledi naprednom tehnologijom s kojom bi se mogla utvrditi postojanje duševne bolesti.
Treće, najveći dio bitnih informacija dolazi izrjekom pacijenta koje mogu biti nepotpune, lažne ili manipulativne.
A na kraju ako se poklope sve sretne okolnosti i ustanovi se dijagnoza što smo time uopće dobili?
Odgovor na to pitanje ću pokušati dati kroz jednu pričicu.

...
- Nisam posve siguran dali se u mom slučaju radi o bipolarnom afektivnom poremećaju ili shizoafektivnom poremećaju.-
- Ma pustite dijagnozu! Ko da ona nešto znači!? -
- Kako to mislite?-
- Zar vi mislite da mi nešto znamo? Pa mi se skrivamo iza tih dijagnoza i šifara! -
Povisila je glas držeći u rukama šifrarnik međunarodne klasifikacije bolesti.
- 30 godina radim u psihijatriji, zar sam išta pametnija po pitanju bolesti!? Pa mi nemamo pojma što se zbiva u ljudskoj glavi i zašto nešto krene krivo.
- Koji su pravi mehanizmi i poluge koje bi stvari mogle dovesti u red to ne zna nitko a liječenje najmanje ovisi o dijagnozi a najviše o samom pacijentu.-
- Sad ću vam ispričati jedan slučaj iz moje prakse. Radila sam na dječijem odjelu bolnice Jankomir.
Naslijedila sam od kolegice pacijenticu, djevojčicu od kojih 10-11 godina koja je provodila mjesece u stanju stupora (stanje ukočenosti u kojem izostaje bilo kakav vid komunikacije sa okolinom).
Imala sam termin rezerviran za nju ali obzirom na njezino stanje nisam mogla razgovarati s njom nego sam kadkad odlazila do njezina kreveta i obraćala joj se.
Jednom prilikom sam primjetila kako joj je kliznula suza iz oka.
Shvatila sam da to dijete osjeća i želi poručiti nešto okolini.
Promjenila sam joj terapiju, odnosno znatno sam je smanjila, i djevojčica je ustala iz kreveta nakon dan dva.
I, sad ja vas pitam.
Ko je odgovoran za to?
Mi! Struka je odgovorna! -
Nakon tog monologa kojeg je izgovorila u dahu nagnuta naprijed, naslonila se i izgovorila slijedeće:
- Bitno je da nađemo odgovarajući lijek i da se naučite živjeti s tom bolešću kako se god ona zvala jer samo ime ne znači ništa.-

Cijela jebivetarska terminologija naklapanja o neurotransmiterima, receptorima, sinapsama, blokiranje ovog pohrana onog s pomoću sofisticiranih lijekova sve je to jebeno sranje jer psihijatrija u mnogočemu tapka u mraku.
Lijekovi bez sumnje djeluju ali nije u tome problem nego je problem u tome koje su dalekosežna posljedice uzimanja, često prekomjernog, lijekova.
Liječenje duševnih bolesnika ne sastoji se samo u farmakoterapiji već i u psihoterapiji, socioterapiji i obiteljskoj terapiji.
Na žalost, nemogućnost ostvarivanja kvalitetnih programa psihoterapijskih, socioterapijskih i obiteljskih se nadoknađuje pojačanom farmakoterapijom.
Problem hrvatske psihijatrije je u tome što ne postoji nacionalni program zaštite ljudi sa duševnim smetnjama a problem samih pacijenata da osim što moraju trpiti neadekvatno liječenje moraju trpiti i prezir okoline i obespravljenost.

- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ludi pride

Ako postoji išta što može pozvati u pomoć ljudsko biće da se suosjeća sa ljudima koji s vremena na vrijeme izgube pamet onda je to LUDI PRIDE.
Akcije koja ne traži od društva kordone policije da ih zaštiti od neisomišljenika nego samo malo suosjećajnosti.
Od sad na dalje sve što ću pisati će biti usmjerno ka pravima obespravljenih, onima koji su poput mene našli u situaciji da su im oduzeta prava na rad i normalni suživot sa vama normalnima.
Znam da ću time biti manje popularan nego do sada, ali boli me kurac, niti vas ima puno niti sam tu zbog popularnosti. Ono što vam želim reći jest:
"Postoji neki drugi svijet koji je ispunjen suzama i jadom, za koji vi utopljeni u svojim ugodnim životima niti ne sanjate ".
Od sad na dalje vam nudim RUŽAN SAN"!
Laku noć!
- 00:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

Nešto posve drugačije

Malo sam popio i došao sam u napast da napišem jednu ljubavnu priču.
I da, učinit ću to, napisat ću ljubavnu priču koja će drugačija od svih ostalih jer će biti izmišljena i brutalno iskrena.
Nakon te priče ljubav više nikada neće biti ono što je bila, ona niti će biti razlog za život niti će biti razlog za mrijet.
Ljubav će biti ugodna komplikacija koja ispunjava vrijeme i generira gomilu emocija koje za sobom nose gomilu loših postupaka ali toliko besramno ispunjava život da joj čovjek jednostavno ne može odoljeti.
Dakle u nastavku slijedi LJUBAV.

LJUBAV

Postoje razne vrste ljubavi među kojima je roditeljska ljubav bez sumnje najveća.
Ljubav koju ću ovdje pokušati opisati je ljubav koja proizlazi iz nagona za produženjem vrste to jest parenjem ali je razvojem ljudske svijesti objašnjena na različite poetske načine npr:



NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.



To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.


Pablo Neruda

Pablo je vrlo jasan poput Ramba Amadeusa kad kaže konstataciju o zbunjujućoj prirodi ljubavi:
"Voleo bih da je ne volim, voleo bih a možda i ne bih!"
Iako je osnova prirode ljubavi zadovoljenje nagona ona je divna i plemenita u onoj mjeri koliko je stvaralačka i produktivna. Homoseksualnu ljubav ne razumijem iz prostog razloga što se iz nje ne može ništa izroditi ali ipak se čini da dvoje ljudi istog spola koji se seksualno zadovoljavaju i međusobno se usrećuju uživaju neki oblik ljubavi i to je prihvatljivo, dok ne gnjave okolinu sa svojom spolnom orijentacijom.
Da se manem teoretiziranja ovaj uvod ću dovršiti konstatacijom koju sam već iznio jednom prilikom:
"...siguran sam da će jednog dana upravo žena biti ta koja će mi zakucati zadnji čavao u sanduk.
Znam da ona negdje postoji možda sam je već upoznao, možda već diše tu pored mene u svakodnevnici i znam da u trenu kad sam zagledan u dubinu ženskog pogleda koji se cakli "ljubavlju" gledam u oči svoje smrti.
Život počinje u ženskoj utrobi i završava u njenom zagrljaju.
Ako postoji Bog onda je On ona."


Nema je, ne javlja se, otišla je.
Prvi put kad sam vidio njezino lice i osmijeh, vrijeme je stalo i sve osim nje je prestalo postojati na trenutak, kad se svijet s bukom vratio oko nas, prišao sam joj i iste večeri smo zaspali zajedno, u zagrljaju bez poljubaca.
Ujutro sam je prvi put poljubio.
Rekla mi je da ima nekoga.
Nakon par dana pozvala me pijana, kad sam je našao povraćala je po sebi zbog grizodušja što je prevarila bivšeg momka.
Odveo sam je doma, okupao je i nakon toga smo vodili ljubav prvi put.
Utapao sam se u njezinoj svilenkastoj puti zaronjen u njezinom pogledu.
Vratio sam se u vrijeme svoje mladosti.
- Sada smo ljubavnici - rekla je
Dolazila je nenadano, najavivši se tik prije dolaska ili bi jednostavno banula.
- Gladan sam - rekla bi i ušla.
Legli bi smo u krevet i ne bi smo izašli iz njega dan-dva.
Uskoro mi je život postao ronjenje na dah koji bih udisao samo dok je ona bila pored mene.
Nisam prestajao misliti na nju i ona je postala centar mog svemira.
Želio sam da ona osjeća isto ali svaki put kad bi smo se nanovo sreli bila je daleka i povučena tako da sam je uvijek i iznova morao zavoditi i osvajati.
Nije se voljela ljubiti i često bi se nenadano zatvarala u sebe.
Jedino se u seksu predavala potpuno.
Koristio sam svaku moguću priliku da joj ga metnem.
-Ti si hodajući kurac- govorila mi je
Kadkad me je, ovisno o raspoloženju, ta konstatacija zabavljala a kadkad vrijeđala jer banalizirala moje osjećaje prema njoj.
U svakom slučaju sam, što iz užitka a što iz podsvjesnog straha da joj slučajno ne padne na pamet da potraži neki drugi kurac, vrlo savjesno obavljao svoju funkciju ljubavnika.
Onda smo odputovali van grada na par dana i po prvi put smo mogli slobodno šetati naokolo bez straha da će nas prepoznati kao par netko blizak njenima, jer bi teško mogla objasniti obitelji da je u vezi sa tipom koji joj po godinama može biti otac, ima dvoje djece sa dvije žene i još je k tome teški duševni bolesnik.
Taj izlet je bio prava mala renesansa, sve je postalo savršeno jasno, rodila se ljubav između djevojke i čovjeka sa prošlošću koji nikako ne bi trebali biti zajedno ali su toliko sretni zajedno da je izvjesnost neizbježnog kraja postala pretežak teret.
- Mislim da sam se zaljubila.- rekla je kad smo se vratili.
- U koga? -
- U tebe budalo.-
- Uf, dobro je, već sam pomislio da si našla nekog.-
- Sad si mi dečko -
- Super! Već dugo nisam bio dečko.-
Iako sam i sebe i druge uvjeravao da sam savršeno svijestan u to da u toj vezi nema neke budućnosti ipak sam se potajice nadao da će se desiti neko čudo i da će ta ljubav nadživjeti sve okolnosti.
Ali avaj, moja narcistička konstrukcija o idealnoj ljubavi je postala uteg i ja sam postajao posesivan.
Unatoč tom smo ipak napredovali, kratko vrijeme smo čak i živjeli zajedno.
Tada sam uistinu povjerovao da mi se bog osmjehnuo i dao mi utjehu nakon svih brodoloma koje sam prošao sa ženama.
Bilo je lijepo, svo smo vrijeme prodvodili sami i hranili se nezasitno jedno s drugim, hvatao sam se u mislima kako bih s njom volio imati djecu i kako bi mi život koji je prije nje krenuo u nep sada imao posve drugu i izvjesniju budućnost posutu cvijećem u kojoj bi hodao uzdignuta čela okićenog lovorikama.
Ona je maštala kako će se vjenčavati mnome, trudna u bijeloj haljinici kose ukrašene vjenčićem cvijeća na šumskom proplanku.
Bili smo uronjeni u med.
Kao obično to biva sve što je lijepo kratko traje i uskoro su se stvari počele mijenjati.
Iscrpljivao sam se radeći tako da mi se počelo pogoršavati zdrastveno stanje, onda mi je bivša žena smjestila situaciju s djetetom koja me je bacila na onu stranu pameti.
Stanje mi se kontinuirano pogoršavalo tako da sam morao otvoriti bolovanje, niti jaka medikamentozna terapija me nije smirivala.
Izgubio sam još jedan posao zbog bolesti i krenuo sam ponovno u galopirajuću maniju koja je koketirala sa psihozom.
Ulazio sam u sukobe sa okolinom, paranoičan i sumanut sam je odbacivao i tjerao od sebe uvredama i grubostima ali se ona iznova vraćala.
Na kraju sam se preko noći prešteko u depresivno stanje i lego u postelju utapajući se u grizodušju i samosažaljenju.
- Ne mogu više - rekla je
- Čini što je najbolje za tebe Ljubavi -
- Uvijek ću te voljeti. -
- Ko zna, možda jednog dana kad odrasteš? -
- Možda. -
- A kako bi bilo da ti ponovno budem samo ljubavnik? - pitao sam molećivim glasom utopljenika
- Želim imati dečka s koji se mogu poljubiti na cesti i šetati s njim držeći se za ruke.-
Od tada me posjećuje u zvuku lifta, u zvonjavi telefona, pričinja mi se na ulici...
Nema je, ne javlja se, otišla je.



- 22:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.09.2007.

Što na umu to na drumu.

Ova piskaranja na blogu nemaju nikakvu svrhu.
Zna mi se dogoditi da netko meni jedva poznat kaže da je čitao blog i osjetim nelagodu jer sam toliko svoje intime i ludosti rasuo tipkajući ovdje.
Puno je tu stvari napisano koje bi me mogle povrijediti ako bi se upotrijebile protiv mene.
Život koji trenutno živim je uobičajeno jadan i nemam nikakve želje da ga prezentiram sa humorističnim doskočicama kojima blogovi obiluju.
Dnevno političke ili, ne daj bože, estradne teme me ne fasciniraju a priče, priče jednostavno ne dolaze više, od kako sam počeo žvakati novu molekulu nemam nikakvih zanimljivih ideja niti asocijativnih nizova.
Moderna medicina čini čuda postao sam od opasno nesretnog čovjeka jedan posve pristao nesretan čovjek koji će si vrlo vjerovatno, ako mu budućnost unatoč toj dobrovoljnoj kapitulaciji ne donese ništa dobra, jednostavno navući omču oko vrata i hop, skončati ovu bijednu pizdariju od života.



- 19:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2007.

Bla!

Reda radi odlučio sam napisati par redaka.

Spremam stan, pomeo sam gnijezdo goluba s balkona sa dvoje nejakih golopćića, skupio sam 300 l smeća koje sam našao razbacano po stanu pa sad mogu hodati naokolo.
Polako dolazim k sebi.
Dobio sam 15 kg u dva mjeseca zahvaljujući Olanzapinu, ne ljubim ništa jer me ostavila moja mlada djevojka.
Ušao sam u prosječnost zahvaljujući lijekovima koji reduciraju moždanu aktivnost.
Pokleknuo sam zbog matematike koja govori da je cijena gubitaka društvene prihvatljivosti i egzistencaijalnog opstanka prevelika u odnosu na cijenu gubitka vitke linije i veselog mozga.
Sad sam tu gdje jesam, sam u svojoj izbi riješavam materijalne probleme koji su se nakupili u periodu mahnitosti, sabirem dojmove i učim živjeti sa erozijim mozga koja je nastala napredovanjem bolesti.
Ali još sam tu!
I još ću ljubiti, i još ću šljakati i još ću srati pizdarije na ovom blogu!
Tako mi bog pomogao.

Amen.

Uz ovaj patetični postić evo i jedne prigodne pjesmice:


Ma kako uzdiglo se srce

Ma kako uzdiglo se srce
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone
O daj mu još jednom cvasti!

Jos jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično skrcu
Nek ne umre, već nek razda!

Još nekoliko jasnih dana
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

Dobriša Cesarić


- 13:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.07.2007.

Buđenje

Probudilo me lagano drmusanje ramena.
-Što je?-upitao sam ga
-Moram porazgovarati s tobom.- rekao je
-Jel' baš moraš?-
-Da. Nisam dobro.
-Ok. Sad ću doći u boravak-
Izašao je iz sobe.
Zlatni je sociopata, nasilan i nepredvidiv tip s kojim je bolje biti u dobrim odnosima jer inače nikad ne znaš kad će te zviznuti stolicom po glavi.
Ustao sam i pridružio mu se u boravku.
Sjedio je za stolom ispred već pripremljenih mućkalica neskafea s mlijekom.
Zapalili smo po cigaretu i neko vrijeme šutjeli.
-Reći ću ti nešto što nisam nikome do sada rekao.-
-Reci.-
Ponovno je nastao tajac ali ovaj put neugodan.
Razrok je pa sam fiksirao oko koje je bilo usmjereno meni.
-Sa sedamnaest godina sam provalio s prijateljem u jedan stan, mislili smo da je prazan ali se tamo našla ta baba...-
Ponovno je zastao.
-I?-
-Počela je vrištati.- Gledao me je netremice
-Što se dogodilo?-
-Frend je skočio na nju i oborio je na pod, dohvatio je nekakvu krpu i pokrio joj lice ali se ova i dalje d'rala.-
-Dobro. I?-
-Uzeo sam sataru i počeo je udarat po glavi.-
-Ubio si je?-
-Da, pisalo je u novinama.-
-Nisu vas nikada našli?-
-Ne.-
Ostao sam osupnut, očekivao sam da će izaći sa nekakvom tjeskobnom pričom o tome kako ne može više biti u bolnici ili nešto slično.
Gledao sam ga i shvatio da se on uopće ne kaje zbog tog djela već je samo htio s nekim podjeliti to iskustvo i usput ušićariti drušvo jer mu se nije spavalo.
Zlatni se dobro snašao u HOS-u, iskazao se u borbi što i dolikuje ljudima njegova profila, ranjen je nožem sa prokletim balijom kako kaže.
Imao je veliku ranu duž unutrašnje strane bedra koja se protezala od iznad koljena pa sve do prepona, nekim čudom mu nije prerezao arteriju, tako da je priča o tom događaju bila poprilično vjerodostojna.
Ubio ga je zabivši mu nož u tjeme dok mu je ovaj kasapio nogu.
Kad je prestao ratovati, vratio se u civilni život, nizao je hospitalizacije i zatvorske kazne.
Najduža robija mu je bila radi ubojstva susjeda koji se požalio njegovoj majci zbog buke koju je ovaj stvarao tulumima.
Majka mu je nakon razgovora u liftu došla suznih očiju doma i on je nakon što je saznao za prigovor sišao kat ispod, provalio vrata stana i zaklao susjeda u njegovom stanu.
Odležao je 8 godina Lepoglave.
-Bolje da mi to nisi ispričao.-
-Morao sam.-
-Dali ti je sad lakše?-
-Ne znam.-
-E, pa vidiš. Meni je sad teže!-
Pogledao me je iskosa sa tim svojim razrokim okom, povukao dim i nasmješio se.



- 20:53 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.